Gledam slike ratnog stradanja u Ukrajini i pitam se zar je moguće da i čovjek 21. stoljeća može biti nečovjek kakvim ga slika agresije predstavlja? Zar je moguće da se i u današnjoj civilizaciji može na tako svirep način odnositi prema svom i tuđem narodu, uništavajući život običnog čovjeka? Zar dirigent takve agresorske orkestracije ne shvaća da obitelj tog, običnog, njegovo dijete i njihov dom nisu vojni ciljevi, a prema kojima je, navodno, jedino uperio oružje? I kako uopće uspijeva zaspati? I ne probudi li ga iz sna barem jedna slika rastanka roditelja i djece, slika njihovog bijega iz ugroženog doma ili pitanje gdje sada taj, običan, odbjegli i njegovo dijete spavaju?

No iako takvi nisu zaslužili ovaj svijet, ipak su i danas dio njega pa budući da ih svijet nije uspio uljuditi, to si ga, eto, i danas, svojataju.

Pisala sam, naime, sve ovo i 1990-tih. Doduše u neotposlanim pismima agresorima, obraćajući im se zatomljenim porukama jednako teških vremena: „Molim neko dijete svijeta da me sjeti što je smijeh, što je pjesma, što je ptica; molim neko dijete svijeta da mi skine tugu s lica i vrati mu osmijeh koji s ratom nesta…“ ili  „Od svih vojski na svijetu jedino mravlju priznajem. Ona nema krv uzavrelu ni ratne boje…“, odnosno, „U ratu nema doručka, ručka ni večere, nema postelje ni sna. U ratu… čak ni zora kao obično ne dolazi – i ona, ustrašena, negdje skrivena šuti.“

Pred istovjetnom agresijom, tada, čitava moja, dotad sazdana moralna vertikala urušila se kao kula od karata. Doživjela sam ju kao neobjašnjivu pljusku, opaki šamar u lice i mojoj diplomi, i mom zvanju, i čovječjem razumu, etičnosti, miroljubivosti, internacionalizmu… Svemu pozitivnom, dakle, kojem su me do tada učili. Osjećala sam se napušteno, izdano, izigrano, čak odbačeno, kao što se osjećam i danas u ime svih onih koji takvu današnjicu trenutno, nažalost, žive.