Dvanaesti je dan u ratom pogođenoj Ukrajini. Prtljam nešto po kući, no pogled se uporno okreće TV ekranu na kojem se smjenjuju razrušeni Kijev, Harkiv, Herson, Melitopolj i drugi ukrajinski gradovi. Razrušeni,manje ili više,svaki je slikom čudesno nalik slici našeg zarobljenog Vukovara iz 1991. godine. Sirene za uzbunu kao da su mi u sobi, neprekidna pucnjava također, i maknula bih se od svega toga, pa već i krenem, no svako malo me iznova trgne nešto poznato: groblje ruskih vojnih vozila – naša povijesna Trpinjska cesta; iz eskadrile u zraku ispada jedan pogođeni avion pa uz ushit, na ukrajinskom, u smislu, „Jedan je pao!“, ja čujem i ono, naše, s hrvatskog bojišta: „Pala su oba!“ Kolone žena i djece i bijegu, stari, nemoćni i bolesni po podrumima, nužnom skloništu, čekaju najneophodnije za preživljavanje – humanitarnu pomoć koja nikako ne stiže. Čekaju kao što smo i mi čekali da sirene za opasnost utihnu.
I dok sam u mislima tamo, na tom sramotnom stratištu 21. stoljeća, ne mogu zaobići agresoru. NI ovaj, naime, kao ni njegovi povijesni prethodnici, ne shvaća da vodi rat gubitnika. Specijalne vojne operacije na tuđem teritoriju danas se nazivaju ratom, a njihov vinovnik agresorom. Ako to još nije shvatio, shvatit će ubrzo. Pokušajem aneksije Ukrajine ruska vrhuška je otkrila svoje pravo lice i time ostala (ostaje) napuštena od ostatka svijeta. Čeka se još samo da ju napusti i vlastiti, ruski narod. No čekanje će biti uzaludno; kroz zatvorena vrata svijeta neće moći te mu i ope ostaju samo “sibirska” – dodatno otvorena najnovijim represijskim mjerama “odmazde i verbalnog delikta.
I kao da mi čita misli Indeks.hr podbode me naslovom iz teksta Petra Stošića od 18.2.2022., cit.: „Što to sad Putin izvodi s Ukrajinom? Ono što je Milošević radio Hrvatskoj 1991.” E, da, kažem u sebi, moje asocijacije ratom u Ukrajini nisu slučajne.
I najednom me sjećanje vraća u jednu od tih, nesretnih 1990-tih, točnije u 1991. godinu, u kojoj kao pravnica čakovečke bolnice, tadašnjeg Medicinskog centra Čakovec, punih ruku papira hodam po odjelima prepunim neočekivanih pacijenata. Stradalnici domovinskog rata, na sekundarnom medicinskom zbrinjavanju u toj, našoj, pozadinskoj bolnici, nakon primarne obrade u većim gradovima, većinom u Zagrebu, leže i na ginekologiji i na dječjem odjelu – prepoznaje ih se po jednakom strahu u očima i patnji na licu.
Mišljenje dr. Borisa Jerbića, rukovoditelja neuropsihijatrijskog odjela bolnice, da je uz medicinsku i rehabilitacijsku pomoć stradalnicima potrebna i psihološka, nailazi na opće odobravanje pa MCČ kreće s izdavanjem informativnog glasila, „Herkul“. Ažuriranim popisom novo zaprimljenih pacijenata bilo bi im omogućeno lakše međusobno povezivanje, druženje i dr., informacijama o trenutnoj ratnoj situaciji kao i aktivnostima na ublažavanju posljedica rata ne bi ostajali u neizvjesnosti u pogledu tekuće situacije na terenu, a objavljivanjem u glasilu njihovih misli, pjesama, crteža, anegdota i dr. pokrenuo bi im se i duh – dobili bi novu snagu za lakše premošćivanje proživljenih ratnih strahota.
„Herkul“, je, naime trebao biti ta, snaga. A da je i bio pokazalo se već s prvim brojem. Prilozi su stizali sa svih odjela i izvan bolnice pa sam ja, kao zamjenica glavnog urednika, dr. Jerbića, jedva stizala pregledati ih i obraditi, dobivene podatke ažurirati, list urediti i oblikovati te se pobrinuti za njegov prijelom, tisak i distribuciju. Naravno da o nekim poslovima nisam imala pojma, u kom smislu se pomoć redakcije lista „Međimurje“, osobito suradnika Miodraga Kuhara, pokazala nezamjenljivom. U svakom slučaju, moj rad na “Herkulu”, iako obveza, bio je i osobiti izazov, čak stanovita čast pa su i sve teškoće s kojima sam se u tom radu susretala dodatno samo podgrijavale moj osjećaj da i sama doprinosim bržem oporavku stradalih kao i samom prestanku daljnjeg ratnog stradavanja.
I možda upravo stoga što i nakon 30 neratnih godina današnji rat u Ukrajini pokazuje jednako nepromijenjeno, porazno i sramotno, užasavajuće lice civilizacije, zaključujem da svi ratovi imaju jednako izvorište: u kolektivnom ludilu agresorske klike. A ako je tome tako, ne upuštajući se, dakle, dublje u medicinsku dijagnozu, pitanje, nama, ostalima, trenutno s druge strane stratišta: imamo li pravo na bahatost za olako biranje onih koji bi trebali biti najodgovorniji za naše živote, za sudbnu naroda kojem pripadamo, za budućnost naše djece i daljnjeg pokoljenja? I imamo li a conto toga pravo na operost? Po meni, nemamo! Nemamo čak ni pozivom na onu, jednu, od sedam posljednjih Isusovih izjava s križa: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine.“ (2/7). Štoviše, nemamo pravo ni na gurnanje glave u pijesak, u smislu, da nas se to ne tiče. Naprotiv, tiče nas se, tiče, itekako.