Rat u Ukrajini ne prestaje, a opasnost da eskalira te dopre čak i do nas, lebdi u zraku. Život u ratnom okruženju, tiojekom domovinskog rata u Hrvatskoj, mene je, srećom, samo okrznulo, no sjećanja su ostala. Jedno, nezaboravno, prenosim iz informativnog glasila Medicinskog centra Čakovec, “HERKUL”, br. 1/1991., dakle, iz vremena kada je čakovečka bolnica, kao pozadinska, preuzimala na sekundarno medicinsko zbrinjavanje stradalnike domovinskog rata primarno zbrinute u zagrebačkim bolnicama i kada sam ja kao tadašnja pravnica bolnice bila zadužena  i za uređivanje “HERKUL”, čijih osam brojeva je u cijelosti predstavljeno i na ovoj www stranici.

Krešimir, plavokosi osmogodišnji Vinkovčanin na privremenom oporavku u čakovečkoj bolnici naoko bezbrižno leži u svojoj bolesničkoj postelji. Okružen s bezbroj poklona, dobivenih od nepoznatih ljudi koji stalno dolaze da ga posjete, priča svoju priču uz osmijeh što odaje nevjericu da je nešto takvo danas još uvijek moguće.
S rukama u gipsu, desnom do lakta, a lijevom nešto niže, neumorno lista svoju najnoviju slikovnicu o Alibabi i četrdeset hajduka. Ta dječja zaigranost raspršuje zebnju pa gledajući ga mudro zaključujem: “Eto, što su djeca, njima ništa nije strašno, čak ni gips što umjesto bespomoćne Krešimirove noge izviruje ispod njegovog nemirnog pokrivača.” Povodeći se za dječakovom mirnoćom pitam:
– Što ti je s nogom?
– Ništa, udarila mina. – odgovara on ne trepćući, kao da je mina uobičajena stvar.
– Kako, udarila? – pitam glupo.
– Pa, lijepo, dok sam bio na ulici ona udarila i onda su se oni njeni komadići, geleri, raspršili i tako… ustvari oni su me udarili… – odgovara Krešimir, jednako nehajno.
– A što si radio na ulici?
– Ništa, onako, razgovarao s gardistom. – glasi odgovor. Što je bilo s gardistom ne pitam, ne usuđujem se. Ali Krešimir, kao da mi čita misli, odgovara i bez pitanja:
– On je, jadan, poginuo.

Gutam knedlu i tiho, gotovo bez glasa nastavljam pitanjem:
– A gdje su ti bili roditelji?
– A gdje bi bili? Radili su. Otac je hranio svinje, a majka … Ne znam, valjda nešto po kući. – odgovara dijete kao da mi želi reći da i u ratu treba raditi.

Obaram pogled ispričavajući se tim nesretnim ljudima što sam ih u svojim mislima, ne vodeći računa o surovoj životnoj svakodnevici brzopleto i nesmotreno optužila za roditeljsku nebrigu.
Moje uskovitlane misli, u kojima čitam vlastitu nesposobnost življenja u takvim uvjetima, srećom prekida Krešimir.

– Teta, da li se može tu negdje kupiti ono odijelo što kad obučeš budeš kornjača?
– Kornjača? – ponavljam upitno i započinje moja sumnja u “Alibabine” sposobnosti. Iza listova slikovnice što ih je Krešimir neprekidno okretao stvarajući dojam zaboravljenih ratnih stradanja te ponovnu uspostavu dječjeg mira, a za što sam ja zaslužnim smatrala “Alibabu”, skrivalo se tek dječakovo traženje uspješnog puta k izgubljenoj sigurnosti.
– Zašto baš kornjača, zašto ne ptica ili medo, ili neka druga životinja koja ne mora nositi teški kornjačin oklop? – pitam oprezno želeći da Krešimirov odgovor ne potvrdi moje slutnje.
– Zato što je ona najjača! Najjača od svih! – odgovara on i nastavlja. – Znaš, oni ti u Zagrebu nemaju ništa na televiziji, samo rat, pa ti onda ja okrenem Beograd! Ma ne bi’ ja nji’ okretao, ja bi’ im najradije opsovao, ali oni imaju crtiće! Imaju ti onaj, znaš, u kojemu ti oni, strašni aligatori juru kornjače! Juru ih i juru, a one bježu!… Ma ne mogu ti oni, aligatori, njima, kornjačama, ništa! One ti imaju oklop! Ali dogodi se ponekad da neku i uhvate i onda je pojedu, a to ti meni bude žao… bude mi tako teško…
– Ti bi, znači, htio postati kornjača? – pitam još opreznije nesretna zbog ostvarenja svojih slutnji, nesretna zbog toga što “Alibaba” nije uspio ostvariti cilj radi kojeg su ga dobri nepoznati ljudi darovali Krešimiru.
– Aha. – odgovara on bez dvoumljenja.

Napuštam njegovu sobu crvena u licu kao sva ljudska krv prolivena u ovom suludom ratu. Crvena od srama u ime svih ljudskih aligatora zbog kojih je Krešimir izgubio povjerenje u odrasle pa svoju sigurnost traži u kornjačinom oklopu. Dijete je u pravu. Ni ja više ne vjerujem u razum i zato svim srcem želim da on i sva druga mala i velika nedužna i bespomoćna bića postanu kornjače. Naravno, ne zauvijek, samo privremeno, dok traju vremena aligatora.