Čitati s razumijevanjem bio je neumorni nalog moje prve učiteljice pa ja i danas važem svaku pročitanu. I zato neka mi ne bude zamjereno ako ispadne da cjepidlačim, no iako sam i sama pjesnik, ja, nikako da dokučim što se htjelo reći, izrečenim: „usta su da se jede“, „ruke su da se grle“, „kad kiša kiši kisnu miši“, „snijeg služi za snjegovića, san je zato da se spava, jaje služi za pilića, a šeširu služi glava“, „igrajmo se iz malena do zelena. Igrajmo se razigrano – odmotano, nikad, nikad, izigrano“, itd.
Naravno da moje nerazumijevanje nije od značaja, važno je naglasiti da pisci ne odlučuju o tome hoće li ih se i kojim autorskim djelom naći u nekoj čitanki, udžbeniku, radnoj bilježnici, vježbenici, radnom ili ispitnom listiću ili drugoj tiskovini. Pisci nemaju nikakav upliv na školsku literaturu i ne može ih se prozivati u kontekstu odgovarajućih prosvjetno-pedagoških preferencija Ministarstva znanosti i obrazovanja (u daljem tekstu: MZO).
Pisci su, usuđujem se reći, samo veliki zaljubljenici u svoju igru riječima koja se pod nazivom autorskog prava izborila i za zakonsku zaštitu. Gornji ulomci, pak, dijelovi su školske literature za hrvatski jezik osnovnoškolaca, većinom iz važećeg Kataloga odobrenih udžbenika za osnovnu školu, gimnazije i srednje strukovne škole MZO, za šk. god. 2021. /22.
No zaštita autorskog prava pisaca u Lijepoj našoj još uvijek je samo mrtvo slovo na papiru. Nakladnici ju i danas krše, a to znači da svoja školska izdanja godinama grade na autorskim djelima te ih tiskaju i reproduciraju bez dozvole i znanja autora kao i bez obvezne autorske naknade, budući da je se autor, prema slovu zakona, ne može odreći.
I srećom po većinu, nekolicina pisaca se baš nedugo oglasila javnom prijetnjom da će zaštitu svog autorskog prava zatražiti sudskim putem. Prijetnja dovoljno moćna da je i bez veće medijske prašine trgnula nakladnike. Shvativši da bi mogli ostati bez svoje zlatne koke (čitaj: pisaca) istog časa su se javili autorima s ponudom za nagodbu.
No i nagodba je lov u mutnom. Odnosila bi se samo na autorska djela iz važećih izdanja, dakle, za šk. god. 2021./ 22., dok se objave iz prijašnjih izdanja ne bi spominjalo. Ne bi ih se proglasilo zastarjelima budući da autorska prava prema hrvatskim propisima zastarijevaju po isteku 70 godina od smrti autora, slijedom čega ni najstarija objava ne bi bila u zastari: imala bi tek 31 godinu, kao i naša domovina s kojom ova priča i započinje. No ne bi stajao ni izgovor da je riječ o izdanjima koja donošenjem novog Kataloga postaju nevažeća. Ovo pak stoga što su nakladnici svojedobno i njihovo reproduciranje uprihodili i to uvećano za isnos neisplaćenih naknada autorima.
Nije na meni pa ni ne otvaram pitanje potrebe za permanentno novim izdanjima na istu temu, osnova hrvatskog jezika, kao da se temelj tom jeziku od stoljeća sedmog do danas još nije dovoljno učvrstio pa ga treba i danas, svako malo dograđivati, dorađivati, frizirati, peglati… Kažem ovo iz roditeljskog ugla čiji džepovi su inače sve prazniji, a za sve težu školsku torbu, na leđima prvašića, te s tim u svezi i zdravstvenu opasnost za još nedovoljnu čvrstu kralježnicu sedmogodišnjaka, nitko više i ne pita, niti diže glas. Narod se dosad već umorio od uzaludnog aludiranja pa se i odgovorni konačno odahnuvši prekrili – šutnjom.
I na kraju se opet vraćam piscima. I to povećom samokritikom kako se ne bi i sa spomenutom medijskom prijetnjom dogodilo: trla baba lan.
Pitanje je, naime, tko je nama piscima kriv što uporno ostajemo zatvoreni u vlastitim dvorištima, da ne kažem društvima: DHK, HDP, HDKDM, itd., a koja se do danas nisu našla ponukanima da zajedničkim naporom naprave bar jedan korak u korist našeg, spisateljskog digniteta?! Pitanje je zašto nas ne udruže i povedu putem glazbenika, novinara, odvjetnika i brojnih drugih strukovnih grupacija koja su već odavno regulirale pitanja vezana za ostvarenje svog, zakonom jednako proklamiranog autorskog prava?! Pitanje je i to, što ta Društva zapravo rade za nas; čime su nas zadužila za lojalnost koju im iskazujemo dugogodišnjim članstvom ako nisu u stanju zajedničkim snagama definirati prava domaćih pisaca, postavljanjem vrijednosnih parametara za njihovo ostvarivanje i zaštitu?!
I, bilo kako bilo, tek, da se ona prijetnja nije dogodila ja danas ne bih bila u posjedu popisa svojih djela objavljenih makar u važećoj školskoj literaturi niti bih se oglasila ovim promišljanjem, a još manje da bih došla u posjed literature koja me je podsjetila na moju prvu učiteljicu i njeno čitanje s razumijevanjem, a radi kojeg ja još uvijek dumam nad onim, citiranim, ne bih li im konačno dokučila svrhu.