Kako je moguće da se nekima čak i suludi snovi ostvare dok nekima ni najbolje životne namjere ne prolaze. Ili, drugačije postavljeno pitanje: čime su uvjetovani usponi i padovi, putevi i stranputice što odvode na pravu ili na krivu stranu?
U vidu odgovora sugeriramo si već postavljene floskule, da je životna krivulja unaprijed zapisana, npr. u zvijezdama, a narod se poziva i na božju volju, na prst sudbine, na dobru ili lošu karmu, odnosno, sreću ili nesreću. Zbrojimo li sve to neospornim ostaje samo jedno da je adresa našeg životnog dobrotvora ili zlotvora još uvijek nepoznata.
No, ruku na srce, neospornim ostaje i da smo si nerijetko i u koječemu i sami zamutili „vodu“ i da si ju, štoviše, i dalje mutimo. Zato i pitanje što bismo poduzeli da nam je adresa sudbine ipak poznata ili da nam je u ruci poluga za put u rikverc, znamo li što bismo promijenili u vlastitom životu? Bi li se radilo o tek dvije-tri stvari ili bi popis bio kao za poveću kupnju u dućanu? Osim toga, bismo li bili spremni uhvatiti se u koštac s vlastitom osobnosti, pročeprkati po svojoj vlastitosti te izvući iz svog sebstva vrelo onog što nam oduzima sreću?
Smisao navedenog pak pokušat ću ilustrirati na vlastitom primjeru. Dakle, bi li danas i u kojoj mjeri bila uspješnija kao balerina, da mi se je ostvario prvotni san, kao što nije budući da sam za ples na špicama već i sa sedam godina bila prestara, ili, da sam postala doktorica, od čega sam odustala već nakon prvog vađenja krvi, čim sam ugledala vlastitu, ili, da sam došla do zvanja psihologa, na koji upis sam zakasnila pa kako ne bih izgubila godinu okrenula se jedinom fakultetu s neograničenim brojem brucoša, shvativši razlog neograničenosti tek pri upisu na drugu godinu, za koju je od dvije tisuće s prve, prag prošlo tek nas sto osamdeset.
I tako sam, stjecajem okolnosti, dakle, izborom u nuždi, po onoj, „daj što daš“, postala pravnica. No, i preživjela sam. Prevalila ili izdržala čitav radni vijek, odradila i tu životnu etapu, jedinu u životu čovjeka za ostvarenje mirovine. I, što je najzanimlčjivije, iz današnje perspektive, doista ne znam što bih s onom polugom za rikverc, da sam ju imala, odnosno, s kakvim bih zahtjevom i uz koju argumentaciju pokucala na vrata sudbine, da sam naletjela na njenu adresu.
Pitanje, doista, filozofsko, utoliko zanimljivije ako mu se pridoda još jednu životnu etapu, nastalu još jednim usputnim stjecajem okolnosti, s naglaskom da danas i ona broji već trideset godina. Naravno, riječ je o – spisateljstvu. „Tante za tante“, rekao bi šaljivčina, kao što i ja kažem, ali ne u smislu prijevoda, milo za drago, već riječima vlastitog životnog mudroslovlja, jedno za drugo, dakle, nadomjestak za mir duše.