Ja Volodimir Oleksandrovič Zelenski, pravnik i političar, istom glumac i komičar, uz stranku ‘Sluga narodu’ danas sam šesti ukrajinski predsjednik.
I mada sam u tom smislu već uživao slavu u kazalištima (kojih više nema), pred gledateljima u gradovima (kojih više nema), ovakvoj se slavi ipak nisam nadao; nisam se nadao tolikoj časti –
biti i stvarni, a ne samo scenski sluga narodu.
I ne kažem da je lako, no ja sam srećom glumac pa i današnju javu uspijevam gledati glumačkim očima, stoga puške, tenkove, bombe i avione doživljavam kao neizbježne scenske rekvizite, neprijateljsku vojsku kao statiste na sceni, a izrovane ceste, zgarišta stambenih blokova, mrtva tijela i usputne križeve kao vjernu scenografiju nedoličnog rata.
I dok glumac na sceni plače samo po nalogu režisera , dotle, ja, istinski predsjednik, zaplačem samo kada publike nema, kada se smilujem predsjedniku pred sobom, u svom ogledalu i dopustim mu da barem na tren bude što jest, samo čovjek, samo tijelo od krvi i mesa.
I zato neka vas ne zavara što to tijelo gleda i smrt kao što ju glumac gleda, ravno u oči i naoko, je se ne boji, i samo naoko i ostaje neustrašiv pokazujući već u startu pobjednički gard.
A baš taj gard najviše izluđuje bezdušnika, stoga sudim da je baš dobro što sam glumac pa ne plačem, ne molim, ne uzmičem, ne pokazujem strah, ne osvećujem se i samo se uporno bezdušniku u brk smijem, prkosim mu, možda ga čak i ubijam upravo tim svojim, najubojitijim oružjem – životnom ulogom sluge naroda.