“Doista misliš da imamo šansu ovoga puta ne izumrijeti?” sa skepsom će Gušter, gledajući kroz prozor evolucijskog transmitera, usmjerenog put ljudske civilizacije.
“Tvrde da je moguće.” – uzvraća Ptica.
“Pa dobro, vjerovat ćemo na riječ. Vidim šume, a i krajolik djeluje pitomo. I čak mi se i vremenske prilike čine primjerenima. Umjereno toplo vrijeme, baš nama po mjeri.” – nastavlja Gušter, nešto popustljivije.
“Da, mala smiješna stvorenja bez repa, što ih ovdje na Zemlji nazivaju čovjekom, hodaju razgolićena.”
I tako, riječ po riječ, nastavljaju predstavnici dvaju osnovnih rodova dinosaurusa, kodnih imena Gušter i Ptica, prema zdjeličnim pojasevima svojih vrsta, Saurischia, u prijevodu “gušter” (gr.), zbog zdjelice kao u gmaza i Ornithischia, u prijevodu “ptica” (gr.), zbog zdjelice nalik ptičjoj.
“Zašto su nam onda rekli da na Zemlji vladaju nesnosne vrućine?”
“Ma to je izmišljotina, poput one o šumama. Navodno su ih ona smiješna bića gotovo iskorijenila ili ih progutali požari, a pogledaj krajolik – pun je šumskog gustiša baš kakav nas veseli.”
“Oh, pa mi bez šuma ne bismo mogli.”
“Naravno, no šuma treba i čovječuljku. Pročišćavaju mu zrak, dakle, ako u vezi s njom bude ikakvih problema, čovječuljak će ih riješiti.”
“E, pa, vidiš, upravo to me zbunjuje. Zemlja, navodno, više nikada neće moći računati s pametnijim bićem od tog, čovječuljka, a sad, najednom, on ne može bez nas, izumrlih dinosaurusa?! ”
“Nije da ne može, nego je svojim pametovanjem uništio sve resurse što mu ih je majčica priroda povjerila na čuvanje pa sada, kada je došao do zida, kada mora u njihovu obnovu, stvar ne klapa. Bez nas mu je navodno nemoguće u rikverc.“
” Svašta. Pa kako mu je, uz onoliku pamet, uopće palo na pamet, tipovati baš na nas što smo i sami izumrli?!
“Jesmo, no u naše vrijeme, prije 210 milijuna godina, novi klimatski uvjeti, podizanjem razine mora, rascjepkanosti kopnenih površina, izoliranost određenih životinjskih vrsta, izgubljene raznolikosti životinjskog svijeta et cetera, donijeli su nepremostive prepreke i time i nama zauvijek zabiberili.”
“Nije zauvijek, vidiš da smo opet na istom mjestu. No pitanje je pratiš li ti uopće situaciju?“
„Naravno.“
„I shvaćaš li da u odnosu ondašnjeg i današnjeg vremena nema razlike?“
„Nisam zamijetio…“
„A ja jesam. Visoke temperature već otapaju ledenjake, dakle, razine mora će se i opet podići pa će i opet krenuti rascjepi kopna te će i životinjski svijet, a sada bogami i čovječuljak, opet biti stjerani u kut. I u čemu je onda razlika?”
“Razlika je u porijeklu promjena. Ondašnja klima bila je Bogom dana i na nju se nije moglo utjecati. Današnja je produkt čovjekovog ne ekološkog načina života, posljedica globalnog onečišćenja, na što se ipak može djelovati.”
“U redu, djelovat ćemo. Hoćeš li mi objasniti i kako?”
“Jednostavno. Da bi čovjek, a i ostale živuće vrste na Zemlji opstale nužno je stanovito evolucijsko osvješćivanje. Plastičnije rečeno riječ je o korjenitoj zamjeni feleričnog dijela mentalnog sklopa čovjeka.”
“Pusti filozofiju i ekologiju zanima me operacionalizacija. Ja sam šljaker, operativac, razumiješ?”
“Razumijem, dakle, modus operandi je u slijedećem. Uništenjem svega što je dosad stvorio, čovječuljka bi se vratilo u prapovijesne uvjete života i tako ga se, žarom novoga stvaranja, postavilo na nove, zdravije noge.”
“Aaaa, zato u brošuri, pod “ekologija” i stoji – raskužiti prirodu!?”
“Jesi li vidio i uvodni dio?”
“Upravo čitam.”
“Ok, kad pročitaš shvatit ćeš evolucijsko osvješćivanje i našu ulogu u tome. Uglavnom, mi, dinosaurusi, kao novo pionirsko pokoljenje, djelovali bismo po principu tri u jedan. Pod jedan, u funkciji buldožera, porušili bismo sve civilizacijske tvorevine; pod dva, u ulozi bio-pročistača propustili bismo kroz svoj probavni sustav sve travnate i ine zagađene zasađene površine, i konačno, pod tri, u ulozi aero-pročistača svojim bismo, dinosaurskim plućima proventilirali svu zemaljsku atmosferu.“
“Ima smisla, no ja bih, ipak, na neke stvari skrenuo pažnju. Ponajprije, nisam za totalno uništenje svega civilizacijskog. Zapravo, mislim da bismo i mi, dinosaurusi, konačno morali početi nekoga vraga učiti, u kom smislu pak bi nam ponešto iz civilizacije itekako dobro došlo. Za primjer ću navest samo par najvećih čuda što ih je čovječuljak tijekom svoje ere stvorio, a što ih brošura predstavlja slikama Keopsove piramide u Gizi, Kipa slobode u New Yorku, Aja Sofije u Istanbulu ili Milanske katedrale, Duomo di Milano, u Milanu u Italiji…”
“E, tu imaš pravo. I sam sâm razmišljao u tom pravcu. Ostao sam fasciniran fantastičnim prirodnim fenomenima poput Viktorijinih slapova u Zimbabweu, Velikog tektonskog jarka u Etiopiji, Kratera Ngorongor u Tanzaniji, Vulkana Kilauea na Havajima pa čak i Kineskog zida u Kini… Međutim, problem i tvoje i moje težnje je samo u tome što je sve navedeno nepremostiva prepreka životinjskom krdu. ”
“Pardon, nekad bilo – sad se spominjalo. Ako malo bolje pogledaš uočit ćeš što smo već i putem vidjeli da je i spomenuta nepremostivost premošćena.”
“Misliš na ceste, mostove, tunele, trajekte…”
“Tako je. Sve odreda djelo je čovječuljkovih ruku. Pa i on se mora kretati, i savladati udaljenosti vlakovima, brodovima, trajektima, avionima, a prepreke tunelima, mostovima… ?”
“Da… Hoćeš reći da je suživot moguć?”
“Apsolutno. Jedino bi, u pogledu klimatskih uvjeta čovječuljak morao postati malo kooperativniji.”
“E, pa i tu su vidljivi pomaci! Otvori, molim te, zadnje poglavlje brošure, pod Freshkills Park na Staten Islandu – inspiracija i osviještenost kojom se nadilazi i nemoguće. A riječ je o najobičnijim humcima, doduše ispunjenima smećem, no prekriveni su slojevima zdrave zemlje, čime će postupno s vremenom postati pitomi brežuljci s brojnim terenima za sport i rekreaciju, za znanost, obrazovanje i umjetnost. Čak se i zasađena autohtona vegetacija vrlo dobro primila pa donijela sa sobom i bube, i ptice te je sve skupa postalo podobna lokacija i za testiranje obnovljivih izvora energije, kao što su energija vjetra ili sunca…”
“Vidio si? Meni je to zapravo prvi dokaz da ni čovječuljak nije toliko isključiv da ga se ne bi moglo dotjerati u red. U brošuri se, naime, tvrdi da već skuplja i plinove, koji nastaju fermentacijom otpada u humcima, te ih čak i koristi u sustavu grijanja za trenutno više i od 20 tisuća kućanstava.”
“E, da, upravo to gledam i ne mogu vjerovati da je na sve mislio. Prostor ispod brežuljaka zaštićen je čak i nepropusnom membranom uz drenažni sloj koji sprječava otjecanje padalina i otpada u okolinu.”
“Ma, kažem ti, nevjerojatno. No morat ćeš se složiti da je točka na “i” podatak da visoka toksičnost zakopanog otpada nalaže praćenje saniranja još najmanje 30 godina. Hoće reći da je evolucijska budućnost čovječuljka u direktnoj vezi s pravilnim eliminiranjem otpada, dakle, s akcentom na recikliranju i drugim vidovima sigurnog zbrinjavanja ili još točnije na totalnoj zabrani spaljivanjem kojim se samo dodatno onečišćuju i zrak, i voda, i tlo.”
“Shvaćam i slažem se.”
“Dakle i ti bi bio za suživot? Za novi evolucijski priključak dinosaurusa?”
“Pa kako ne bih bio?! Pa dinosaurus je ionako već odavna glavni lik slikovnica i igračaka čovječuljkovih potomaka. Barataju malci s nazivima naših predaka, Ceratosaurusa, Spinosaurusa, Shunosaurus i ostalima bolje nego ti i ja. A ako je tome tako zašto ti, čovječuljkovi malci ne bi uživati gledajući nas i uživo?”
“Da, no ja bih spomenuo još nešto. Da sve ovo i nije došlo samo od sebe. Negdje sam pročitao, da mi, dinosaurusi, i nismo izumrli nego smo se samo strateški povukli na rezervne položaje. Dakle, ako u novom evolucijskom priključku nešto zaškripi, ponovo se možemo povući na isti, rezervni položaj .”
“Sjajno. Čekaj, a čovječuljak? Bez njega bi nam ipak bilo teško …”
“E, pa, i on će se morati povući. Silom prilika, ukoliko se ne opameti i ne dopusti si da i tako pametan uđe u povijest kao tukac. Onaj što je, ni manje ni više, nego vlastitim smećem zatro sebe i vlastitu civilizaciju.