„Bok, ćao, zbogom, doviđenja, izaberite po želji, ja vas napuštam zauvijek.“ dobacila je Kapljica Kiše svojim prijateljicama pa ne čekajući što će uzvratiti skliznula s oblaka.

Prijateljice, međutim, nisu uzvratile. Kroz maglu oblaka nisu ju ni čule pa je Kapljica otišla bez pozdrava. No učas je srela novu prijateljicu, Lastavicu.

„Hej, Kapljice, zar će kiša?“ zapitala je Lastavica.

„Neće, ne moraš brinuti. Kišu ne čini jedna kap, a samo sam ja u zraku.“ odgovorila je Kapljica.

„A zašto si sama?“

„Zato što je mojim prijateljicama ljepše čučati na oblaku nego letjeti zrakom.“

„Ali ti ne letiš, ti padaš!“

„Da, nažalost, padam. Nemam krila.“

„Oh, pa možeš sa mnom! Ja ću te rado povesti u čarobni prelet nebom.“ ponudi se Lastavica.

„Hvala, Lastavice, no to ne bi išlo. Ti nemaš ruke pa me ne možeš držati što znači da bih ja i opet završila u zraku i nastavila padati.“ s uzdahom će Kapljica.

„Olako zaključuješ, Kapljice.“ bila je uporna Lastavica. „Očito ne znaš za malu udubinu između ptičjih krila dovoljno prostranu da se u njoj udobno smjestiš i budeš čuvana u letu kao malo vode na dlanu.“

„Hoćeš reći da i ptice imaju dlan?“ s čuđenjem će Kišna Kap.

„Možeš to i tako nazvati. U svakom slučaju sa mnom možeš mirne duše kamo si naumila.“ uzvrati Lastavica.

„Hvala, draga ptičice, lijepo je što mi želiš pomoći, no ima još jedna stvar: ja sam za tebe stranac, a sa strancima se ne kruži uokolo.“

„Ma, kakav stranac, Kapljice? Pa ti si voda! Biserna kaplja za kojom vapi čitav svijet!“

„Pretjeruješ, Lastavice. Ja znam da sam kao voda potrebna svima, no da se baš toliko vapi za mnom, ne bih rekla.“

„Eto, vidiš, razlog više da krenemo zajedno i uvjeriš se da nisi u pravu.“ uzvratila je Lastavica pa spustivši se ispod Kapljice i prihvativši je na svoj “ptičji dlan” zamaha krilima put nepoznatih krajeva.

Smještena kao na kraljevskom tronu promatrala je Kapljica s čuđenjem zemlju ponad koje su letjele. Svakog trena izgledala je drugačije i Kapljica nije mogla vjerovati kako se brzo mijenja. Nadolazeći krajolici imali su sve manje šuma i zelenih polja, potom i sve manje ostalog raslinja dok najednom pod njima više nije bilo ničeg, osim pijeska.

„Sad smo iznad pustinje!“ objasnila je Lastavica Kapljici, no Kapljica nije rekla ni riječ. Nije joj se svidio prizor u kojem se pustinjski vjetar ludo zabavljao bacajući vreli pustinjski pijesak po šačici nedužnog svijeta. Tko zna otkad su stajali sred pješčanih dina i vapeći za kišom molećivo dizali ruke k nebu.

„Stani, Lastavice!“ najednom će uzrujano, Kapljica. „Ovo je strašno, ovo je nepravda kakve nema! Ocean se razbacuje vodom, moje prijateljice na oblaku zijevaju od dosade, a ovaj svijet u pustinji umire bez vode! Bahat ocean, bahate moje prijateljice, no tako više neće biti – pa valjda i ja imam nekakvu moć?!“ ljuto će Kapljica i istom odrješito povika prema nebu.

„Hej, Kišni Vjetre, čuješ li me? Razvij jedra i odmah kreni prema meni! Donesi kiše koliko najviše možeš i spusti je put mojega glasa – ponad čitave pustinje! Jesi li me razumio?“

Odgovora nije bilo, no učas će Lastavica, s nevjericom.

„Oh, pa ti uistinu imaš moć, Kapljice!“ rekla je ne skrivajući čuđenje. Veliki crni oblaci kiše već su se opasno rojili pustinjskim nebom.

„Kiša će! Kiša, kiša! Ljudi, gledajte, počinje padati!“ povikao je presretan pustinjski narod, razdragano kličući kiši što se istom sručila s neba.

„Čestitam, Kapljice, učinila si krasnu stvar!“ s divljenjem će Lastavica.

„Učinile smo to zajedno. Da nije bilo tebe ja nikad ne bih doznala za sušne krajeve poput ove pustinje.“

„A ja ne bih znala za tvoju moć kakva je upravo potrebna moj potoku. Često presuši, a tada ni jedna ptičica neće ni zastaviti kraj njega, a kamoli mu zapjevati kao što pjevaju kad im pod nožicama žubori voda.“

„Oh, pa onda više nemamo što čekati – krenimo k potoku.“

„Krasno! Nastavljamo, znači, u istom pravcu.“

„A kamo ti žuriš?“

„Žurim u krajeve u kojima sam se već odavna morala pojaviti. Ja Lastavica, vjesnik sam proljeća i zato me uvijek čekaju s velikim nestrpljenjem. Dozivaju me kao što pustinjski narod doziva kišu.“

„Oh pa onda stvarno moramo požuriti. Zato predlažem da nastavimo s Vjetrom. Stiže kao naručen, a na njegovim ćemo „krilima“ stići dok lupiš dlanom o dlan.“

I tako je i bilo. Lastavica se još nije ni snašla, a već je morala napustiti vjetrova krila. „Pa već smo stigle. Ispod nas je moj potok.“ veselo je kliknula.

„Odlično, onda i ja silazim.“ uzvrati je Kapljica pa dok je Lastavica žurno nastavila k svojem lastavičjem gnijezdu, kako bi pokazala svijetu da dolazi proljeće, dotle je Kapljica iz svojih skrivenih kišnih rezervoara ispunila potok vodom. Žubor potoka učas je dozvao na pojilo jato ptica, među kojima se zakratko našla i Lastavica.

„Oh, kakva čudesna ptičja galama! To je sigurno tvoja zasluga, Kapljice.“ veselo će Lastavica umjesto pozdrava.

„Samo mali znak pažnje za moje prvo čarobno prelijetanje zrakom na ptičjem dlanu.“

„Ma bila mi je čast, Kapljice“, uzvratila je Lastavica, „čekaj me u potoku pa sutra nastavljamo dalje. Tko zna tko nas još sve željno očekuje.“

„Dogovoreno, nastavljamo sutra.“