Ne možeš ti meni, muho, oduzeti dostojanstvo time što mi po ćelavoj glavi šećeš i zavlačiš mi se u nosnice, tjerajući me sa smetlišta na kojem ja, kao, tvoj teren uzurpiram.
I ne možeš ti meni, muho, da ja lažem kad kažem kako ću se otamo zauvijek maknuti, kako tom smradu više nikada ni prismrdjeti neću, jer ja to ne kažem tek tako, već u vjeri, ufajući se u bolje sutra i nadu varljivu rad’ koje nažalost i opet dođem čim trbuhu ponovo zagusti.
A ne krivim ja tebe, muho, što ni ti ne štuješ izborano lice i staračke kosti, što ne vrednuješ pamet vremenom potrošenu, što te ni brige za dušu životom napaćenu, što bi i sama da može iz svoje kože makar i k mjestu koje čovjeku danas još jedino garantira dostojanstvo.
No, i odlazak pod zemlju košta, muho, i zato nemoj, ti, meni, o dostojanstvu.