U školi su me učili da na sve treba gledati pozitivno. U smislu da možda ni rat nije bez vraga, da je možda doista potrebno da se, kako povijest govori, pojavi, izbije, bukne i razbukta svakih 30 do 50 godina. Razlog, moguće nebitan, možda jednostavno nastupi potreba da se razbije uljuljkanost svakodnevice, da se potakne adrenalin, da se dignu uljuljkane potrošačke potrebe, da se zahukta neki novi razvoj, da krene migracija stanovništva te se rastjera ljudstvo poput raspršenog stada kako bi grupice na nekim novim ‘pašnjacima’ miješajući se sa zatečenima ili nekim drugim grupicama postali novi, promijenjeni, poučeni proživljenim ratom svakako bolji ljudi, makar i opet samo za ograničeni rok trajanja od 30 do 50 godina. Nisu govorili, jer doista graniči s ludošću a i nepojmljivo je zdravoj pameti da se voljom jednog čovjeka može uništavati svijet te da tom jednom čitav svijet ne može stati na kraj.