Zvocala je Renata i tog dana putem prema školi zbog preteške torbe na leđima. Zar je doista trebalo svakodnevno tegliti od kuće do škole i nazad i sve knjige i sve radne i ine bilježnice, opremu za tjelesni i likovni… I zar se baš ništa od svega toga nije moglo ostaviti u razredu da ih dočeka do slijedeće potrebe?
Mrmljajući tako, gotovo naglas, u uho joj se najednom ubaci oštro cviljenje lanca na biciklu.
„Gle, dimnjačar!“ uskliknula je ugledavši zanimljivu spodobu na biciklu.
U crnom radnom kombinezonu i s crnom kapicom na glavi te dugom željeznom drškom neobične četke za čišćenje dimnjaka, spretno svijene oko ramena, izronio je iza ugla, veselo fućkajući.
Znala je Renata da je dimnjačar Djed Mraz za odrasle. Želje odraslih ne mogu se smjestiti u njegovu vreću s darovima, osobito ne zaljubljenost za koju i ne zna što je zapravo. A njoj upravo to treba. Jedino ona, naime, među svim svojim prijateljicama još nije znala o čemu se kod tog zaljubljivanja radi. Zaljubiti se, bila joj je stoga još uvijek najveća želja, a budući da se Valentinovo, dan zaljubljenih, opasno bližilo, današnja pojava ovog veselog dimnjačara učinila joj se vrlo znakovitom.
Čudovitu prilika da svoju želju uputi na pravu adresu Renata nije smjela propustiti. A samo se mora uhvatiti za neki gumb i dok je dimnjačar još na vidiku žurno izbrojiti od jedan do trinaest, potom i natrag, od trinaest do jedan, nakon toga će izreći u sebi svoju želju i stvar će biti riješena – ostvarenje i njene želje postat će samo pitanje vremena.
Ali, avaj! nijemo je kriknula shvativši da ona trenutačno nema na sebi ni jedan jedini gumb. Traperice i vjetrovka su se zatvarale zatvaračem, a šal, dolčevita i ostala roba uopće nisu bile na zakopčavanje.
Ipak, tražila je i dalje, zvocajući kao prije da se takvo što može dogoditi samo njoj, da samo ona nema sreće u životu, i tome slično.
No najednom shvati da je dobila i neočekivani bonus: vrijeme traženja gumba moći će produžiti za onoliko koliko će dimnjačaru trebati da ponovno namjesti lanac na biciklu. Upravo je bio iskočio iz svog kućišta, zato se i čulo cviljenje, objasnila je Iboru, kolegi iz razreda što se pojavio kao naručen: u novoj vjetrovki na sebi s dvorednim kopčanjem – na gumbe!
„Bok, Ibor, ideš u školu“ zapitala je kako bi nastavili razgovor.
„Naravno.“ uzvratio je. „Zar ti ne ideš?“
„Idem.“
„Pitam, jer si zastala i kao da nešto tražiš. Zar si nešto izgubila?“
„Nisam izgubila, ali, da, tražim. Tražim vražji gumb ili dugme kojega kao za peh danas nemam na sebi.“ uzvratila je.
„A što će ti gumb? Pa hlače ti ne spadaju, a na vjetrovki imaš zatvarač.“
„Istina je, ali ovdje se ne radi o zakopčavanju, Ibor, gumb mi treba za ostvarenje želje.“
„Ne razumijem.“
„U pitanju je dimnjačar, zar ga ne vidiš!?“
„Kako ga ne bih vidio? Mijenja čovjek lanac na biciklu.“
„I sreća je da se baš sad dogodilo da ga mora zamijeniti. Htjela sam reći da ako imaš neostvarenih želja, a sigurno ih imaš, jer ih svatko ima, onda iskoristi priliku da ti se ostvare. Dakle, dok je dimnjačar još na vidiku, dok mijenja lanac, uhvati se za gumb, a i meni posudiš jednog, ako može…“
„Naravno da može.“ uletio je Ibor odgovorom. „Izaberi sama, imam ih na vjetrovki za cijeli razred!“
„Pretjeruješ, no sreća je da imaš jedan i za mene, a sada ga se i sam prihvati, zamisli želju, i broji u sebi od jedan do trinaest, a potom i natrag, od trinaest do jedan…“ uhitila je Renata izreći sve u jednom dahu.
„Je li to neki što?“ uspio se ubaciti Ibor pitanjem.
„Nije štos, to je način na koji dimnjačar ispunjava želje odraslih, zato ušuti i broji i zad izbrojiš zamisli svoju želju u sebi.“ žurno će Renata pa zatvorivši oči prepusti se svom brojanju.
Na isti način postupio je i Ibor i taman kad su završili s brojanjem završio je i dimnjačar s lancem. Lanac je opet bio na svom mjestu pa se i dimnjačar opet uzverao na bicikl te jednako veselo fućkajući nastavio niz ulicu.
„Bilo bi super kad bi nam se želje ostvarile.“ ponavljala je Renata putem dok je Ibor uglavnom šutio.
Krizmao je bi li joj priznao da je u onoj žurbi zaboravio upozoriti je na vlastiti gumb, ukrasni, na njenoj kapuljači, na kojeg je očito zaboravila, a on, u tom petljanu s gumbima slučajno naletio baš na taj koji mu je onda i ostao u ruci…
O ostvarenju svoje želje nije razmišljao. Važnija je bila Renatina i zato je odlučio prešutjeti spomenuto petljanje. Ne bi htio da se upravo ono proglasi krivcem za eventualno neispunjenje Renatine želje.
Strahu, međutim, nije bilo mjesta. Dimnjačar je očito bio pravi majstor. Ne samo za vraćanje lanca na biciklu, što i nije neka mudrost, to može svatko, ali što je iskemijao s Renatinim i Iborovim željama to samo on zna.
Jer Renata i Ibor su otada nerazdvojni, a već se i stidljivo drže za ruke te se neprestano smijulje i tajanstveno pogledavaju.
I, sad, bez ikakve namjere za provaljivanjem u tajne dimnjačarevog kemijanja s ispunjenjem želja odraslih ipak me zanima bi li se Renatina i Iborova želja ispunile i u slučaju da se njih dvoje onom zgodom uhvatilo svaki za svoj gumb, a ne onako kako je bilo, da su im se, tražeći gumbe, splele i želje i ruke?!