Opet je u dvorištu, sjedi na svojoj stolici, pa prolazeći, uz pozdrav pitam: „Kako ste, danas, susjed?“
„Kao i jučer, bezobrazne godine.“ uzvraća.
„Zašto bezobrazne? Ja rekla bih da uživate! Sjedite i promatrate život.“
„Da, i ti ćeš, ako doživiš ove, bezobrazne, u kojima se život samo i promatra.“
Razumijem što kaže, no ne shvaćam gorčinu. Pokušat ću je dokučiti, kažem, pa poput Njega i sama zasjednem na svojoj terasi i ukipljeno čekam taj gorki život.
No zakratko, u kutu pod krovom, opazim pauka. Marljivo plete još jednu neuništivu mrežu, a podno uličnog kandelabera za struju nepoznata mačka nešto njuši. Nešto važno jer ju ni brige za kreštave vrane na susjednom krovu, a njuhu joj ne smeta ni zamamni miris procvjetalih ruža u dvorištu. Zaiskrila im jutarnja rosa kapljicama po laticama, a one crvenije i od pokrilja crvene bubamare. Išarana crnim pjegama upravo mi je sletjela na utrnulu ruku što ju držim nepomičnu poput Njegove. No ugledavši je, krećem pjesmom iz djetinjstva: “Let, let, bubamaro dovedi nam goste…”
I još ni ne otpjevam, a iz hodnika zvono na vratima.
„Pa zar već? A i tko bi to mogao biti?“, pitam se, a kad ono, opet samo poštar. Opet dolazi s buntom reklama u kojima već odavna ničeg novog osim bezobrazno visokih cijena. Vraćam se zato svojoj „posvećenosti“ i usput gotovo makinalno spustim reklame u kutiju za otpadni papir.
Ali od prijašnjeg života više ničega. Bit će da je zvono rastjeralo i mačku, i vrane, i, naravno, bubamaru, a ni pauk više ne plete – posve se posvetio plijenu što se već dao uhvatiti mrežom.
I tako mi u vidokrugu ostale još samo ruže s tek još ponekom kapljicom rose. Ostala rosa već isparila. No najvažnije je ipak da sam i uz tih par sličica shvatila suštinu bezobraznih godina: ne možeš dalje od te, neke, stolice, među ostali svijet koji i dalje žuri put svoga vremena.