Potvrđuje i sveznajući Google da paun i domaća kokoš kljucaju i crve, i biljke i da stoga spadaju u svejede (sveždere). Postoje i biljojedi i mesojedi, što nije važno, ali je važno da se to mora znati već u trećem razredu osnovne škole. Riječ je o znanju za budućnost, jednom od inih radi kojih školske torbe osnovnoškolaca važu cca 10 kg, bez sportskih patika i pribora za likovni. Pod tim teretom pak nejake kralježnice tih malih jadničaka, prosječne težine tek nešto više od svoje školske torbe, točnije, 28 kg., svijaju se kao u sedamdesetogodišnjaka.
I nije da se petljam u školstvo, a i u redu je da naši budući Aristoteli, Tesle, Pasteurovci, Arhimedovci i Einsteinovci budu spremni za novo sutra, za tu budućnost o kojoj stoga i razmišljam dok čekam da u toj školskoj naletim i na neko etičko pitanje. Ispričavam se zamjenskom vjeronauku ukoliko su mu u žiži: osnove morala, poštenja, čovjekoljublja, poštovanja, miroljubivosti, suživota, a za koji nauk, prema obrazovnom programu, osnovnoškolac mora dozoriti – strpjeti se do srednje. No, zbog čega su, u smislu pravodobnog ulijevanja znanja, svejedi važniji od etike, još ne uspijevam dokučiti. Jedino što odgovorno tvrdim jest da etika ne rađa putinovce i njemu slične osobnosti rušilačkih namjera, dok s druge strane svako rađanje, uključujući i ovo, etičko, počinje od koljevke.
Naravno da mi budućnost ne da mira i zbog drugih stvari, primjerice, jabuke. Upravo sam ju uzela u ruku pa vijećam nad njom je li dovoljno oguliti joj koru ili i tu koru moram najprije oprati (zbog pesticida i sličnih otrova, isključivo apotekarskom soda bikarbonom) kako bih ju konačno mogla zagristi. No s promjenom navika loše stojim pa mi ni to s jabukom baš ne ide, osobito uz sjećanje da ju se nekad moglo zagristi i netom ubranu s grane ili uzetu ispod stabla, čak i bez otiranja o košulju, a kamoli pranja.
A u pitanju je i color dopler retinalnih arterija. Ako niste čuli za to, nije važno, i ja sam se tek nedugo srela s tom čudovitom ultrazvučnom pretragom na koju se u čakovečkoj bolnici čeka cca dvije godine. Nama, Međimurcima, dakle, nema budućnosti. Retinalne arterije su nam katastrofa pa s postojećim listama čekanja ako ostanemo samo desetkovani bit će dobro. Zato se i pitam kako se s tom pošasti nosi zdravstvo Njujorka? Koliko se kod njih čeka na taj, color dopler retinalnih arterija kad je njih osam milijuna, a nas u malom Međimurju tek pišljivih 112. tisuća.
Iz današnjeg TV priloga, pak, na temu budućega svijeta izranjaju slike visećih gradova. Lijepa slika, ne može se osporiti, a i ljudi OK, grabe ulicama gazeći po zraku kao kad bi ptice svinule krila pa nastavile zrakom gacajući. I što je najvažnije nema vozikanja automobilima, nema zagađivanja zraka – nestanak s lica zemlje prijeti i limenim ljubimcima.
I nije riječ o Hary Potteru i nekoj sličnoj izmišljotini – neizrecivi profiti već se bacaju u izgradnju tih, visećih. Naši su (profiti) manji, no ima ih i kod nas, čak i uz onaj nevidljivi dio što nevidljivo kao ispod radara otječe pogodovanjem, grabežljivošću, otimačinom, pljačkom, korupcijom i sličnim rabotama i kad vidljivim postane tek kad se slučajno naleti na njega.
I zato, zaključujem, da ukoliko izbjegnemo putinovskoj budućnosti, ja bih rado, ako se može i bez visećih gradova, i bez hodanja po zraku, i bez pranja jabuka apotekarskom soda bikarbonom, i bez (sramotnih) zdravstvenih lista čekanja…
Za moju (našu) budućnost, kao dijelu sudbinom određenog puta kroz vrijeme, što ga čovjek naziva život, bilo bi dovoljno samo dvorište, puno paunova i kokoši te ostalog domaćeg blaga nebitno jesu li biljojedi, mesojedi ili svejedi.