Priča možda i nije neobična, no svakako nije svakodnevna. Ova je zabilježena uz veliku gužvu u lokalnom outletu uz jednu od većih akcijskih prodaja, za većinu artikala i do pedeset posto. Propaganda lecima od kuće do kuće namamila je u outlet čitav grad pa ni ja nisam bila izuzetak.
No bit će da sam se ipak malo “preračunala” u pogledu kupovne moći domaćeg čovjeka jer dok sam ja došla do outleta u njem više nije bilo ni košara ni kolica, a bogami ni robe na policama. Usprkos općoj neimaštini iz outleta su izlazila kolica prenatrpana artiklima, jedna više od drugih.
A mičući se gužvi, vani, izvan zgrade, na pločniku pokraj ulaza, naletim na prosjakinju. Mlađa tamnoputa žena, ljepuškastog lica i nimalo zapuštena izazivala je pažnju tek šarenom odjećom i dojenčetom u rukama. Sjedila je čudno sklupčanih nogu da se činilo kao da joj nisu baš obje na broju.
No nisam marila za odjeću ni noge ni sjedenje – kupila me je nečim drugim.
Naime, kao dugogodišnjoj aktivistici na promicanju dojenja, u sklopu Unicefovog programa Baby friendly hospital, nije mi promakla njena predanost dojenju, a što ga za dobrobit najmlađih Unicef potiče posebnom Inicijativom. Ne vjerujem da je za Inicijativu čula, no usprkos tome svoje je dojenče dojila baš kao što Inicijativa preporučuje pa i njena slika sa sretnim dojenčetom na prsima bila je gotovo identična slici s unicefovog propagandnog plakata.
Nije marila za brojni svijet ispred outleta, nisu joj trebale, u zaštitu od njihovih pogleda nikakve ograde ni paravani, hranila je dijete kao što to čini i nemalo drugih majki, no za razliku od nje, gurajući djetetu flašicu u usta.
Pruživši joj stanoviti sitniš ja sam nastavila svojim putem, ostavivši je na asfaltu, pokraj stepeništa outleta.
Dan je bio lijep, primjerena toplina nadolazećeg ljeta izmamila je na ulice i ostatak gradskog svijeta pa i ceste najednom postale prepune – na otvorenim terasama praznog mjesta niti za lijek.
A i potrajalo je dok sam krenula nazad, istim putem, kroz spomenutu cestovnu gužvu. No i u toj gužvi opet opazim onu prosjakinju, dojilju. Ovoga puta u posve drugačijem svjetlu i okruženju. Uz još dvoje mališana i najvjerojatnije suprugom sjedila je na uglu jedne od terasa. Mališani, s pecivom u rukama, zadovoljno su žvakali, mirno oslonjeni na dječja kolica do vrha ispunjena akcijskim artiklima iz outleta. Mala obitelj bila je pristojno odjevena i uređena da čak ni roba na majci, dojilji više nije odavala dojam robe „sumnjive šarolikosti.“ Dojenče joj je i opet bilo na prsima, kao po redu vožnje, pomislim, što je posvjedočio i moj sat na ruci na kojeg makinalno bacih pogled. Od prijašnjeg susreta, naime, bilo je prošlo točno tri sata i dojenčetu je trebao novi obrok.
Mala simpatična obitelj, pomislila sam i čak skrenula s uobičajenog puta kako me ne bi vidjela i posramila se zbog flaše piva u ruci. Takva slika i danas nailazi na osudu iako nedvosmisleno potvrđuje zdravstvenu učinkovitost razumne količine alkoholiziranog pivskog slada te ju u umjerenim količinama čak i preporučuje dojiljama.
No s pivom (čitaj pivski slad!) ili bez njega vrijedilo je samo pogledati u tu sliku majke s dojenčetom i na oko blistava lica. Nesumnjivo je pucalo od zdravlja.