“O gospode, opet kratka!” izgovaram s uzdahom skidajući s interneta najnoviji književni natječaj. Drugih i nema pa se i ja rukovodim onim: daj što daš, dakle, kad nema vina dobra je i voda. I nije da navijam za priču razvučenu poput žvakaće gume, kao Zagorkine, na dvanaest tisuća stranica, ili Krležine, u pet tomova, na primjer. No, ruku na srce, danas, kad nam se život usitnio kao ribanac, roman i slične književne vrste već u startu opako mirišu na naftalin. Čovjek budućnosti, a za koju se i roman prti, odlazeći raketom na posao sigurno neće posegnuti za pričom što naoko niti sa sudnjim danom ne završava. Uzet će nešto kratko, pitko, nešto u stilu haiku ili zabavnijeg žanra, čak trivijalnog tipa, poput onog: „Ružo moja bijela, što si plava – ko zelena trava.“
I, ne kažem, zvuči kao sprdanje, no voljela bih ja vidjeti kako bi Zagorka danas svu tematiku i dramatiku svojih priča, sa svim povijesnim konotacijama te vremenskom i inom dimenzijom predočila minimalistički, u samo devet tisuća znakova, uključujući i praznine. Ili recimo Krležu kojemu samo jedna rečenica traži čitavu stranicu, a današnji natječaji traže cijelu priču u jednoj kartici?!
I nastavljajući za onom, uvodnom, daj što daš, ipak se okrenem i tom natječaju. Možda se finale upriliči na nekom atraktivnom mjestu, u boemskom ozračju, poput vinskoga podruma, najbolje uz more, mada ne treba cjepidlačiti, može i na kontinentu, što pak uz dodatnu siću keša mora i meni biti dovoljna motivacija za posegnuti i za tom, najnovijom “šaradom” proznog minimalizma.
***
“Pa što je s tobom, ženo, zašto se ne javljaš?” prijekorno će prijateljica mobitelom.
“Isključila sam roaming, ne želim bankrotirati.”
“Opet si negdje, vani?”
“Aha. Čak preko četiri granice.”
“U Azerbajdžanu, možda? Jedino još tamo nisi bila.”
“Ne sprdaj se, bilo je jako primamljivo.”
“Opet, kratka?”
“Sve znaš.”
“Slutim da si, za promjenu, ovog puta dobila i nagradu.”
“Nisam, no unatoč ulasku u najuži izbor, sve sam otkazala, i to na licu mjesta.”
“A lice mjesta je?”
“Podgorica.”
“Podgorica?! Misliš na crnogorsku?”
“Pa za drugu ni ja nisam čula.”
“Pa kaj si morala u Podgoricu da bi otkazala sudjelovanje?”
“Previdjela sam je.”
“Što si previdjela? Podgoricu, Budvu, Sveti Stefan, Lovćen, možda čak i samoga reinkarniranog Njegoša, a sve je na jednom mjestu, reklo bi se pod nosom.”
“Previdjela sam činjenicu da u Podgoricu ne smijem!”
“Da? Zar si u Podgorici persona non grata?”
“Moglo bi se i tako reći, u svakom slučaju nije mi bilo uputno izlagati se u njoj ni najmanjem publicitetu.”
“A otkad ti ne želiš publicitet?”
“Nisam rekla da ga ne želim, samo mi nije bilo uputno producirati se.”
“Zašto? Netko te ganja? Možda s puškom? Ha, ha, ha, ha! Kalašnjikov ili bombaš, samoubojica?”
“Ne seri, i ne ceri se, nije za zezanje.”
“Uopće se ne zezam, današnji je terorizam ravan čudu tehnike pa bi ti možda i dobro došao u vidu teme za novu kratku.”
“Dobro, samo se ti lijepo zabavljaj sprdanjem na moj račun, a i ne slutiš kako je bilo biti u mojoj koži.”
“No, dobro, daj konačno na sunce s tim kaj si zakuhala.”
“Pobjegla sam čovjeku gotovo ispred oltara.”
“Pa to želim čuti! Nov podatak! Netko te je u Podgorici zaprosio?”
Nije bilo jučer, još manje u Podgorici, zato sam već i zaboravila.”
“Čekaj, ti si već zaboravila, a, on, kao, još pamti?!”
“Upravo tako. On je Crnogorac, a njima ti je čast ne samo na prvih deset mjesta već bi se i o jedanaestom dalo raspravljati.”
“No, dobro, Crnogorac je, čast mu je i na jedanaestom mjestu, i?”
“I bio je interpretator naših, bumo rekli, laureatskih stihova. No srećom je predstavljanje bilo u mračnom vinskom pa sam uspjela zbrisati prije nego me je opazio.”
“A zakaj te je došla trta ak te nije opazio?”
“Pa nisam rekla kaj me je došla trta nek da mi ni bilo svejedno. Trebala si ga samo čuti kako izgovara stihove, kroz suze, a samo pravi plaču, ako nisi znala.”
“A kak si vidjela kaj se je rascmoljil ak je u vinskom bilo mračno?”
“Ne govorim o stihovima iz vinskog, nego o onima iz studentskog stacionara!”
“Oh, pa tako reci! Oltar je znači bio u studentskom?”
“Nije, a i ne pratiš me. Posve si izvan vremenske dimenzije.”
“OK, prosvijetli me.” “Oltara nema, izrečen je figurativno, a u stacionaru smo vadili mandule.”
“O, Isuse! Pa ni ti, znači, nemaš mandule? Ha, ha, ha! Pa to je za crknut’!”
“A kaj se ceriš? Tebi je znači smiješno kaj ja nemam mandule?”
“Ma kaj god, pa nemam ih ni ja, no to je, ženo, vijest iz prošlog stoljeća!”
“U mom slučaju dogodilo se puno kasnije i to za studentskih dana, kada smo se i upoznali.” “I on je studirao pravo?”
“Ne, bio je pametniji, otišao je na stomatologiju.”
“Ne kužim poentu.”
“Već tada je vladao s dovoljno fiziologije i anatomije za uspješan studij.”
“Prevedi.”
“Nemam što prevesti. Nakon operacije smo morali svaki dan ispiti vrč s dvije litre nekog ljekovitog čaja za brže zacjeljivanje rane. A uliti u sebe, gutanjem, preko žive rane, dvije litre, makar i takvog, ljekovitog, bilo je jednako dvjema tisućama uboda nožem. Koliko gutljaja, toliko uboda. I dok bismo se mi, ostali, gotovo pola dana uglavnom prešetavali svaki sa svojim vrčem u ruci, ne ispivši ga niti do polovice, dotle je dotični sve rješavao u dva gutljaja. Otvorio bi usta i nalijevao, nalijevao, nalijevao, ponavljam samo dva puta, dakle, dvije litre i samo dva uboda!”
“Uj, ti jarca, koja fiziologija i anatomija!”
“Ne budi sarkastična, danas se možda tako i čini, ali toga časa, uz naše lelujanje s onim neispijenim vrčem njegovo je ispijanje bilo čista fantastika.”
“I ti si pala na tu fantastiku?”
“A, što ćeš: mladost – ludost. Osim toga upravo tada me je i zaprosio.”
“Slutim da je bilo uz bratovo dopuštenje.”
“Tako je, I s buketom cvijeća. To je kultura.”
“I ti si mu se odmah obećala?”
“Ali sam i zbrisala.”
“A, tek sada kužim! Oltarska simbolika, a on častokrvan pa ni danas nikako da proguta uvredu.”
“Možda više i nije tako, no nisam htjela riskirati.”
“A suze, klizav teren, zato pazi kaj se ne posklizneš još jednom.”
“Ne brini. Čula si kaj sam zbrisala, a padam samo ako padne avion.“
“Zar si već u zraku?”
“Aha, vraćam se.”
“A što je s kratkom?”
“I ona je na putu. Već sam je poslala na drugi natječaj.”
“Aleluja.”
“A vi ste možda još u kafiću? Čujem nekakvu galamu oko tebe.”
“Aha, svi smo ovdje.”
“E, pa dobro, onda me pričekajte. Već ionako slijećemo, a vidim i taksi. Naruči mi zato jednu produženu, bez mlijeka i šećera, taman će stići kad i ja.”