(Iz rukopisa “Priče za naj dječje uho”)
Ovo nije bajka, ovo je istinita priča iz jedne od dolina tirolskih Alpa kroz koju i danas prolaze dvije neobične željezničke pruge.
Dolazeći iz različitih pravaca prolaze kroz dolinu k zajedničkom željezničkom čvorištu odakle svaka nastavljala dalje, svojim putem. Njihovu sudbinu dijele i sve željezničke kompozicije dok jureći po njima stvaraju zadivljujuću sliku “zaljubljenih” vlakova.
Poljubac vlakova ni u kom smislu nije poželjan, a ovdje nije ni moguć o čemu svjedoči i neponovljivo dražesna slika “zaljubljenih” vlakova što se ukazivala se i toga dana, toga ljeta, kada su tračnicama kroz dolinu hitale dvije jednako šarene željezničke kompozicije.
Svaka sa svojom gomilom vagona i nebrojeno otvorenih prozora načičkanih glavama brojnih putnika vijugale su kroz dolinu da se s okolnih padina činilo kako tračnicama voze tek dvije brajde, prepune debelih grozdova, netom skliznule s padina brijega.
Vjetar, što ga je zahuktalo kretanje vagona stvaralo putem imao je i tada posebnu čar. Putnicima je mrsio kose, a prozorskim zavjesama vitlao žustro kao da želi pozdraviti sve živo u dolini. Nalik pozdravima putnika. Mahali su gotovo bez prestanka, baš kao i Ona i On, zadivljeni svaki svojim, usput uočenim ukrasom doline, svaki u svom vlaku, svaki uz okno jednog od prozora svog vagona.
I sami zaokupljeni ljepotom doline i zanosnom vožnjom “zaljubljenih” vlakova u jednom trenutku su opazili i jedno drugo. Uz smijeh počeli su si mahati, usmjeravati jedno drugom pogled na zanimljivosti i osobitosti krajolika u prolazu. A i oboje bi zavriskalo poput djeteta na toboganu kad bi se njihovi vlakovi iza krivine približili. Jer oboma im se tada činilo da će im se u prolazu i lica dodirnuti. Iščekujući pak taj trenutak čvrsto su pridržavali svoje neobuzdane kose i razigrane zavjese vagona sve dok se najednom oba vlaka nisu zaustavila. U pitanju je bilo stajanje zbog skretnica, no zaustavila se najednom i ona usputna ljepota pa i njihovi pogledi najednom zastali te ostali prikovani: Njegov na Njenom, a Njezin na Njegovom licu.
Našli su se, naime, sučelice jedno drugom gotovo poput odraza u ogledalu i toliko blizu da su se toga časa doista mogli i poljubiti. Ali nisu. Smijući se, samo su, kao po dogovoru, krenuli uglas svaki sa svojim ushićenjem, no s jednakim čuđenjem. Ona i On, naime, govorili su posve različitim jezicima, ne razumijevajući jedno drugo niti u jednoj jedinoj riječi! Nerazumijevanje, čuđenje, zbunjenost, njen talijanski, njegov hrvatski, nova provala smijeha kad su u pokušaju razbijanja jezične barijere krenuli lamatati i glavom, i rukama sve dok se, u tom djeličku vremena zaustavljenih vlakova ipak nisu našli na nekakvom, “šepavom” engleskom jeziku.
Šepav-ne šepav ipak je poslužio svrsi. I u tih desetak minuta, koliko su vlakovi stajali, uz gestikuliranje rukama te smijući se gotovo do suza, uspjeli su doznati jedno o drugom i kako se koji zove, i kamo putuje, čak su se sporazumjeli i oko brojeva telefona, odnosno, mobitela. Razmijeniti će si ih na glavnom peronu željezničkog čvorišta, čim u uđu u njega, gdje će se naći čim siđu s vlakova. A onda su vlakovi opet krenuli. Opet je krenula i njihova vesela igra pa su se Ona i On opet smijali, opet mahali jedno drugom pružajući si ruke kad bi vlakovi usporili.
Zaneseni, nisu ni primijetili da su već na odredištu, da su već i u samu stanicu željezničkog čvorišta ušli te da im je ostalo još samo toliko vremena da pokupe svoje stvari i napuste svoje “zaljubljene” vlakove. Putnika je bilo more, no oni su se ipak našli prema dogovoru. A budući da su putovanje mogli nastaviti i kasnijim vlakovima to su odlučili ostati još malo zajedno. Prošetat će gradom, popiti čaj, pojesti kolač i još razmijeniti poneku riječ. Naravno, na šepavom engleskom, a što im više opće nije smetalo. Naprotiv, zabavljalo ih je otkrivanje značenja nepoznatih riječi, a i uživali su u novom načinu sporazumijevanja. Štoviše, uspjeli su dogovoriti i nastavak prijateljstva uz obaveznu “paralelku“: Ona će početi učiti hrvatski, a On talijanski.
Ljubav na prvi pogled? Moguće. Uglavnom, i danas, sa svoje troje djece, sretno žive upravo na jednom od onih brojnih zelenih brežuljčića ponad doline. U sjećanje na svoju ljubav odlučili su nastavak života provesti na mjestu s kojeg pogled i danas puca na “zaljubljene” vlakove. A i sporazumijevaju se sad već s lakoćom, čak na tri jezika, kao i njihova djeca.
Naravno da ih nitko nije tjerao učiti, možda su mogli i dalje i na onom, šepavom engleskom. No ljubav je htjela da sve bude baš ovako kako i jest, a kad ljubav nešto hoće, onda se to i može. Za nju nikada nikome ništa nije teško.