Svatko ima neku opsesiju, moja su bili oglasi. Otkako sam zahvaljujući njima pronašao i dugogodišnju družicu ostao sam živjeti u uvjerenju da oni u mom slučaju još nisu rekli posljednju. Osobito kad se pojavio g. Anonimus te mi ničim izazvan bezuvjetno ponudio čisto blaženstvo svijeta.
Ponudio mi je život u začudnom okruženju, u takozvanoj trans-svakodnevici, u režimu penzionerskog tipa: bez odlaženja na posao, bez odijela, kravate, brijanja i dotjerivanja, gableca s nogu, sjedenja za stolom, odnosno kompjutorom. Ponudio mi život u pidžami od jutra do sutra s usputnim prežderavanjem do krajnjih granica izdržljivosti vlastite trbušne stjenke te izležavanjem gotovo do pojave dekubitusa, a sve bez straha od pretilosti, arterioskleroze, povišenog krvnog tlaka, kolesterola, srčanog udara i ostalih ataka na tjelesni i duševni integritet ljudske jedinke. Život u kojem misli lenguzavo lelujaju hodnicima vlastitih moždanih ćelijica prethodno besprijekorno očišćenih od svih ovozemaljskih strahova i daveža, poput šefova, žene, djece, punice i ostale rodbine, brojnih prijatelja i još brojnijih neprijatelja, neplaćenih računa, neostvarenih planova, želja i ambicija. Život u čijoj se realnosti nađoh momentalno – makinalno potvrdno zaklimavši glavom ostah prepušten neizrecivim užicima nihilizma.
I potrajalo je, no taman kad sam se najbolje uljuljkao, taman kad sam gotovo i samu nirvanu dosegnuo, trknu me g. Anonimus po ramenu.
“Oprostite, gospodine, kriva dostava.”
“Molim?” zagrcnuh se od neugode jer dostava nikako nije mogla biti kriva. Adresa je bila točno i čitko ispisana dopunjena čak i nepotrebnim podacima o broju kata i stana.
“Nije stvar u adresi”, čitao mi je misli g. Anonimus, “u pitanju je vaš personality.”
“Moj personality? A u čemu je problem s mojom osobnošću?” zapitah.
“Znatno odstupa od zamišljenog obrasca.”
“Da? Koliko se sjećam obrazac se nije spominjao. Nikakav. Vaša ponuda bila je bezuvjetna.” uzvratih suho, upiljivši se pogledom upravo u tu začudnu papirnatu stvarcu osobno odloženu u vlastiti tajni pretinac, a što se nekim čudom toga časa ipak nalazila u rukama dotičnog gospodina.
“Ovo je original, vi imate kopiju“, reče, opet mi pročitavši misli, “no s uvjetom ili bez u pitanju su bila očekivanja. Naravno, naša, što su u vašem slučaju, nažalost, u potpunosti izostala. Usprkos vašem nezadovoljstvu svakodnevicom“, nastavio je objšnjavajući, „vaš boravak u izvan ili trans-svakodnevici nije unio u nju ni dašak civilizacijske živosti. Štoviše, umjesto da i samu letargiju digne iz letargije, vaše se biće počelo kraviti u njoj, doslovce se ušančilo u zatečenu učmalost, ne oplemenivši izvan-svakodnevicu niti za jotu, čak ni idejno, a kamoli realizacijski, u vidu bilo kakve konkretne akcije ili aktivnosti.”
“O čemu, vi, to, g. Anonimus, trućate?” s razlogom se ustoboči moj personality.
“Očekivati, naime, da ja, a konto osobnog nezadovoljstva dižem revoluciju, glumim Matiju Gupca i ostale revolucionarne gubitnike potpuna je zamjena teza, gospodine! Ja sam po vokaciji filozof i moje je djelovanje usmjereno isključivo na misaone procese: sferu promišljanja i promatranja, sferu simulacije i problematiziranja stanja duha, kako na globalnom tako i na individualnom planu, što znači da ja s bilo kakvom konkretnom aktivnošću ili akcijom nemam apsolutno nikakve veze! Dapače, praktikum bilo koje vrste krajnje je neprimjeren mojoj profesionalnoj etici; prizemljenja u bilo kom obliku nedopustivo joj srozavaju rejting i zato meni, gospodine dragi, kožu ježi čak i mobitel, a nekmoli kompjutor, PIN-ovi i slične gluposti suvremenog čovjeka. Ma, meni je, vjerujte, čak i naš polovni Punto bio čista znanstvena fantastika, noćna mora, reklo bi se, zato sam se u konačnici i od njega oprostio. Prepustio sam ga ženi, a i kome bih drugome budući da ona, fakat ima žicu za životni mozaik. Ona i u toj nepreglednoj lepezi od šrafcigera do kućnog budžeta svakom djeličku uspije pronaći njegovo mjesto, smjestiti ga, dakle, poput najiznijansiranijeg komadićka puzzli, kamo i pripada. Dar od Boga, gospodine moj, čisto Božje proviđenje.”
“Pa, naravno, kad sam se udala za degenerika! Izabrala ništa s ničim, a nudilo mi ih se da ti pamet stane.” nenadano začuh i svoju suprugu. Bila je blizu, tako prokleto blizu da ni svakodnevica, prošlo mi je kroz glavu, više nije mogla biti daleko kao časak prije.
“Ne spočitavajte si, gospođo, i mi smo se nasanjkali.” začuh ponovo i g. Anonimusa. Pokušavao je utješiti moju suprugu.
“Pardoniram, gospođe i gospodo”, morao sam se oglasiti, “vi se niste mogli nasanjkati sve i da ste htjeli, jer ja vama nikada ništa nisam ni nudio. Dapače, nudili ste vi meni, svaki sebe ili nešto svoje, stoga ja za postojeću zamjenu teza ne preuzimam apsolutno nikakvu odgovornost.”
“Budite oprezni, gospodine”, istom će moja supruga g. Anonimusu,” zamjena teza je iznimno sklisko područje, zapravo uža specijalnost mojega muža, a što sam je ja, silom prilika, kako bih mogla preživjeti, morala i sama apsolvirati.”
“Da?” s čuđenjem, čak divljenjem, uzvrati joj g. Anonimus.
“Ništa spektakularno još manje vrijedno divljenja”, i sam se ponovno oglasih, “gospođa samo pokušava preduhitriti tezu – naći zamjenu za muža, a što i nije drugo do li čisto brakolomstvo. Očito je smetnula s uma da bračni zavjeti nisu krumpiri iliti tek mrtvo slovo na papiru i da se ne može tek tako preko onog, sudbinski izgovorenog: …I u dobru i u zlu, odnosno, do kraja života ili dok nas smrt ne rastavi.”
“Riječi u vjetar – za izgovoreno ne postoji dokaz. Ne postoji čak ni pismeni trag.” nonšalantno će moja žena objasnivši g. Anonimusu da je gospodin svećenik koji nas je vjenčao već odavno skinuo mantiju pa je pitanje što je s njegovim knjigama, dok se svjetovne, matične, još uvijek rekonstruiraju. Gđi čistačici u Matičnom nitko nije skrenuo pozornost na njihov značaj pa su onako stare i prašnjave završile u nekoj ili reciklaži starog papira.
“Na vašu žalost, gospođo, postoje još i slike, a i živući svjedoci.” Pokušah je demantirati.
“Naravno da postoje, i slike i svjedoci, no na sreću, gospodine Anonimus, više nema – njega.” opet se obrati g. Anonimusu. “Jednog dana je jednostavno nestao, ispario ili u zemlju propao, što ja znam, tek, otad o njemu ni traga ni glasa.”
“Oh, pa ako njega nema, gospođo, onda vi niste u brakolomstvu! Onda vi imate svu slobodu ponašanja i odabira!” ushićeno će gospodin Anonimus. “Pitanje je samo što želite. Zar, doista, ne biste da se opet vrati?
“Ma ni u ludilu! Sreća da sam se ga riješila. Čak vrlo elegantno, njegovom krivicom. Uz njega rješavam se i njegovih oglasa i sve oglasne korespondencije koju posjeduje. Ispunio mi je kuću tim papirnatim smećem da sam morala kupiti ovu malu kućnu spalionicu – jedini način da kuću opet dovedem u red. A morate reći da lijepo gori.“
“A može li u spalionicu i ova koverta?” zapita g. Anonimus.
„Naravno, pa zar to nije papir ?!“ upitno će moja supruga pa i ne čekajući odgovor krenu prema spalionici.
„Neeee!“, povikao sam, „koverta nije običan papir!, u njoj je moj personality, a to sam ja!, zamjena teza!, shvaćaš?!“ vikao sam ja, no moja supruga me nije mogla čuti, a g. Anonimus nije htio.
„Zamjena teza? Hm, zanimljivo.“ ponovio je sa začudnim osmijehom na licu te nakon što sam ja u onoj koverti završio u spalionici, krajnje naivno zamolio moju suprugu da ga uputi u bliže razumijevanje te neformalne logike neizostavne discipline u svladavanju vještine dobrog argumentiranja.
I povratka više nije bilo. Ja sam ostao sred vatrenih plamičaka što su me veselo gutali i u liku već sprljenih usukanih rubova koverte i mog personalitiya u njoj promatrao kroz stakleni prozorčić na vratima spalionice kako se moja supruga, ruku pod ruku s g. Anonimusom, udaljava, sa žarom objašnjavajući pitanje zamjene teza.