U ovu priču ne treba sumnjati. Doznala sam je od ptice Kukavice i njenog prijatelja Vrapca. Vrabac nije shvaćao zbog čega Kukavica i njeni prijatelji, Kos, Slavuj, Čvorak, Lastavica, Roda, neki Labudovi i još mnogi drugi svake jeseni sele u toplije krajeve. Zašto idu na tako dalek put, navodno najčešće prema jugu i istim putem se vraćaju u proljeće.

„Kako, zašto? Pa zbog zime. Nejaka ptica se ne može zaštiti od hladnoće, a i gdje neka pronađe hranu kad snijeg prekrije zemlju. Problem je i voda. Hladnoća zaledi svaki potok!“ odgovorila je Kukavica i s jednakom čuđenjem zapitala Vrapca o njegovim prijateljima koji čitavu godinu ostaju u istom kraju.

„Zar se vi ne bojite zime? Zar je moguće da ste vi, Vrapci, Svrake, Fazani, Galebovi, Sive Vrane, Sivi Ćukovi, Čavke, Grlice Gugutke, Velike Sjenice, Divlje Patke i još mnoge druge ptice stanarice, hrabriji od nas, ptica selica, pa se ne bojite ni hladnoće no gladi ni žeđi…“

„Ma nije stvar u tome, Kukavice. Naši preci su nam pokazali i naučili nas kako pobijediti zimu. Nije baš lako, ali je puno lakše nego svake godine ići na onoliki put na kojem uginu mnoge ptice.“ odgovorio je Vrabac.

„Da, to je istina. Uginu čak i od umora. A u čemu je onda vaša tajna? Što su to vaši preci smislili?“

„Ma, nema tu tajne, Kukavice. U pitanju je otkriće, a i ono je bilo sasvim  slučajno.“

„Da?“

„Dogodilo se, zapravo, prije mnogo, mnogo godina kada se je zima pojavila iznenadila, udarila na zemlju kao grom iz vedra neba. Ptice se još nisu počele ni spremati za put u toplije krajeve, a zemlje se već našla pod debelim slojem snijega. Zemlju se znači više nije vidjelo, a zbog rojeva snježnih pahulja u zraku se nije vidjelo ni prst pred nosom, a kamoli put prema jugu.“

„Strašno. I što je onda bilo?“ znatiželjno će Kukavica.

„Što? Užasnute ptičice stavile su glave skupa, stisnule se u gomilu da zajedničkim snagama nađu rješenje. Vijećale su i vijećale, ali rješenja nije bilo.“

„I?“

„Dogodilo se, međutim, nešto drugo. Znaš da perje čudesno grije i da je pticama u sredini gomile zakratko postajalo toliko vruće da su se morale izaći iz gomile kako bi se rashladile. Pristizale su i druge, gomila je postajala sve veća i veća, a mijenjajući si mjesta, ulazeći u gomilu i izlazeći iz nje, ptice su neprekidno gacale po snijegu što se pod njihovim toplim nožicama topio brzinom da im zakratko od snijega više nije prijetila nikakva opasnost. Hladeći se izvan kruga kljucale bi zemlju pod otopljenim snijegom, a i napijali se vode iz otopljenog. Trajalo je to dan, dva tri i zapravo je bilo baš dobro. Konačno su sve bile na jednoj gomili i nije bilo važno kojega je koja roda, bile su sretne da su zakratko zajedno zacvrkutale uglas. Čudesan ptičji cvrkut nalik proljetnom probudio je visibabe pa i one puno prije nego prijašnjih godina digle glave. A kad je zima vidjela glave visibaba ponad snijega zapovjedila je snijegu da zatvori  svoje snježne škrinje.“

„I što je onda bilo?“ sa zanimanjem će Kukavica.

„Pa jedino što je i moglo biti. Umjesto da ptice krenu na jug, krenula je zima na suprotnu stranu svijeta.“ uzvratio je Vrabac.

„Ptice su, znači, pobijedile zimu i umjesto selica postale stanarice. Hm, morat ću ispričati mojima pa vam se druge godine i mi pridružimo. Postanemo  ptice stanarice.“