„BALKANSKI ELDORADO“
društveni roman
Sinopsis
Postoji li granica između pravde i osvete u smislu očekivane zadovoljštine, stanovitog mira, čak sreće, pitanje je što ga roman „Balkanski Eldorado“ postavlja iz ugla onih koji se još nadaju ponovnom spajanju svojih obitelji razdvojenih krađom njihovih beba ili male djece. Pitanje se postavlja pozivom na situaciju bivše države, Jugoslavije, u kojoj su u vremenu od 1945. do 1990. samo s prostora Srbije domaći liječnici, medicinske sestre, matičari, policija i tajne službe otuđili više od sto tisuća beba i male djece. Podatak u koji ne treba sumnjati, budući da je već odavna pušten u svijet putem internetske stranice Udruženja obitelji ukradenih beba i male djece Srbije, www.kradjabeba.org., te javno obznanjen 2019. godine aferom „Krađa beba na prostoru bivše Jugoslavije“. Krađa beba inače nije nikakva novost, kriminal je to osobito izražen u ratnim, poratnim i sličnim kriznim vremenima, mada ne zaobilazi ni mirnodopsko, pa mu svjedočimo i danas kada se provodi nešto suptilnijim načinom – nepropisnim sudskim posvojenjima. Par imaginarnih priča smješteno je na jednako imaginarnu destinaciju, državu ciljanog naziva „Balkanski Eldorado“, s namjerom da se svakoj takvoj dokine sramotni status obećane zemlje za krađu i prodaju beba i male djece. „Balkanski Eldorado“ dotiče se i moje osobne priče, no detaljnije o tome u romanu.
Ogledni arak
Nakon što ih je doveo do željene kuće na broju trinaest krenuo je s pričom. Rekao je da iako je broj trinaest nesretan broj ipak ni na drugim kućnim brojevima nije bilo više sreće. Živjelo se jednako sirotinjski, a muško dijete iz kuće broj trinaest rodilo se baš u toj kući. No, kako je odmah po rođenju u kuću došla ondašnja ‘Zaštita za majku i dijete’ te ih oboje odvela, kući se zakratko vratila samo majka, a za dijete se više nije čulo. A i nije se imalo ni koga pitati. „Doktori ko doktori,“ rekao je, „svaki je čuvao svoje dupe, a roditelji, pak, što će, neuka sirotinja, dijete su oplakali, za drugo više nije bilo sreće pa je tako i ostalo. I nije to bilo samo kod ovih s broja trinaest. Nestajala su tada i druga djeca, neki su i otišli, a stariji poumirali pa sam tako u selu ostao još samo ja. Čekam da i sam odem za ostalima, makar i ne znam kako će to izgledati, sada, kad više nema nikoga tko bi me mogao odnijeti na livadu.“
„Na livadu?“ ponovio je tumač. Nije bio siguran je li dobro razumio.
„Onu tamo, s dva-tri groba s drvenim križem, od kojih je najbliži baš taj s broja trinaest. A i on već zarastao u travu i korov, nema ko da ih pokosi, pa groblje izgleda ko nepokošena livada. Ne bunim se, meni ne smeta, još mi je i ljepše završiti na livadi nego na groblju…“, rekao je susjed i okrenuvši se nastavio nekim samo njemu znanim putem ili poslom. Za došljake nije pitao. Ni tko su ni čemu pitanja o nestalom djetetu iz kuće broj trinaest.
I tako su se pridošlice konačno uputile i prema vratima kuće. Ključ je još uvijek bio u bravi, pa je Mr. Incognito prvi put ušao u tu, svoju rodnu kuću. I vanjštinom je odavala oronulost te siromaštvo: popucala fasada s već otpalim komadima žbuke, a na jedinom prozoru, iza stakala, već pohabana ručno heklana i tko zna otkada neoprana zavjesa.
Unutrašnjost, pak, s drvenim podovima od širokih dasaka, u kuhinji tek starinski drveni stol s dvije stolice, komodom, željeznim štednjakom i drvenom kutijom s još ponekim zaostalim komadom drva za potpalu. U sobi samo bračni krevet i visoki ormar s rubljem te vjenčana slika mladenaca iznad kreveta. Lica mladenaca krasio je osmijeh.
„Osmijeh na licima, a ovolika bijeda…“, promrmljao je Mr. Incognito s podebljom knedlom u grlu.
„Ja bih rekao da je to ljubav, dragi moj gospodine, i sva je sreća da postoji…“, uzvratio je prevoditelj i sam zagledan u sliku koja je najrječitije govorila o ljubavi, sreći, ali i svojoj starosti.
„Ljubav?!“ ponovio je Mr. Incognito, nekako odsutno, posvećen osmijehu na ženinu licu, nesumnjivo majčinu, kakav je krasio i njegovo lice u mlađim danima. U dubokom pogledu muškarca, pak, očito oca, prepoznao je svoj pogled. Bez riječi, tek s jednom skrivenom suzom u oku, uzeo je sliku sa zida, pokupio iz ladica sve papire i još par slika što ih je pronašao, stavio sve to u svoju aktovku te u društvu pratitelja krenuo prema seoskom groblju – izgleda nepokošene livade.
Zaustavio se kod humka za koji mu je susjed rekao da je mjesto sahrane muža i žene iz kuće s brojem trinaest. Nije se pomolio, možda i nije znao, a možda i nije bio vjernik. Uglavnom, samo je stajao i gledao u humak i križ pred sobom.
Slomljen od tuge i nevjerice te šokiran činjenicom da se i u takvoj bijedi moglo živjeti i dočekati starost, Mr. Incognito se u povratku zaustavio i pred zgradom bolnice u kojoj je navodno rođen. Snimio je mobitelom ploču s pročelja zgrade te neprekinutih misli nastavio put.
Vozač taksija nije postavljao pitanja. Nije progovorio ni jednu jedinu riječ. Nije shvaćao neobičan posjet, no to i nije bilo važno. Ipak je on bio samo vozač bez prava na zapitkivanje.
No ni Mr. Incognito nije progovarao. Do ponovnog ulaska u avion ni on nije progovorio ni riječ. A i tijekom podužeg čekanja na povratni let, kao i tijekom leta, bio je šutljiv. Iz glave mu nije izlazila misao, točnije pitanje: Ako je još prije šezdeset godina lanac prodaje dosegnuo i do te posljednje balkanske zabiti, dokle su onda do danas već dosegli kraci njegove kriminalne hobotnice?
Pitanje je tražilo odgovor, a odgovor je nalagao nužno poduzimanje mjera da tako više ne ostane. Nalagala je to, više i od struke, čast i spomen na vlastite i tko zna čije još sve ne nikad viđene roditelje.
….
I tako se Mr. Incognito pobrinuo i za ono groblje, da i njegovo rodno selo ima dostojno počivalište, a pobrinuo se i za njegova posljednjeg stanovnika, susjeda, da ga ima tko odnijeti na tu sad već urešenu ‘livadu’ kad za to dođe vrijeme. (Kraj ulomka.)