„Moč življenja“, roman na kajkavskom jeziku međimurskog donjokraljevečkog idioma predstavljen i na ovogodišnjoj manifestaciji kulturnih ostvarenja Općine Donji Kraljevec, održanoj 22. studenog u hotelu „Kralj“ u Donjem Kraljevcu.

S “Medenjacima” u vrtiću Vjeverica u Čakovcu, 22. studenog 2024.

Uz Svjetski dan čitelja, 5. listopada 2024., iz poeske zbirke “Čovjek s tristo zvanja”,1994., ilustracija Boris Lisjak.

Jesen uz moj kuhinjski prozor.

festival kajkavskih popevki Kre Mure i Drove, 27. rujna u Domu kulture grada Preloga, organizator Studijo M Prelog. Bilo je lijepo sudjelovati.

Zaboravila sam spustiti rolete i najednom mi je vrt uskočio u dnevnu sobu.

Može se uzeti tek kao igra riječi, no sve ima smisla do besmisla, do apsurda, do stvari bez vrijednosti, do nemogućnosti da promijeniš stanje i otmeš se osjećaju nemoći,osjećaju stjeranog u slijepu ulicu, osjećaju  gurnutog u labirint bez izlaza, osjećaju dirigenta bez orkestra ili obrnuto, daltoniste s paletom boja pred

Do sina u Milanu – najkraćim putem: uz osunčane oblačiće ponad zemlje iz avionske perspektive.

Konačno i u mojim rukama,

    Možda se nećete složiti sa mnom, no osobno smatram da ne bi bilo pošteno da pjesnik ode prije nego ispiše i posljednji stih, kao ni slikar prije nego dovrši sliku, kako ih ne bi zaostale misli, neispisane ili neizrečeni riječi, odnosno neoslikana platna žuljala putem. Jer, štogod mislili,

SELEKCIJSKI NEOPREZ     slaveći još jedno jutro u tom djeličku nebeskog dara što ga čovjek naziva život nijemo zastajem pri pomisli da sam mogla i ne dobiti ga: ostati slučajno ili namjerno zaboravljena ili čak izopćena hitnuta ustranu kao neupotrebljivo sjeme te završiti u košu nižih vrsta uz biljke

Već zaboravljena iz zbirke „Pjesme iz Apsurdistana“, 2019.   LEPTIR-MAŠNA OKO VRATA   leptir–mašna oko vrata a u džepu niti groša oblak se pred suncem skrio vremena možda i nisu loša   a ne tražim puno kažem i već vidim se na sceni klaun sam metresa car borac s bikom

Sumrak i svitanje – okvir noći Sumrak i svitanje – okvir noći u svjetlu tame u sjenama drveća i kuća osvjetljenih uličnom rasvjetom svjetlosnom zrakom mjeseca otetog oblaku neba razmahanog milijunima zvijezda i snom ako dođe pojavi se prelijevanjem slika zbilje, sjećanja i mašte licima živih i kojih onih više

Bit će to neko drugo vrijeme kada se svi bogovi spuste s neba i sjednu za zajednički stol pa i Zemlja da promjenama obol te konačno i Vremenu istekne vrijeme otmu se minute i časi proljeća ljeta jeseni i zime odstupe i sve zemaljske klime od tropske do stepske od

  Iz svemirskog ugla život je čestica praha – očima iz mišje rupe tek smjena dana i noći prelijevanje svjetla u tamu ples krabulja i rapsodija obećanja borba Davida i Golijata za golo preživljavanje alijas besramno bogaćenje.   A onda demokracija slaveći svoj dan pokuca i na vrata mišje rupe:

Mrak ili tama pomrčina ili tmina sitne razlike ne mijenjaju suštinu – crno je crno. Običan mrak je stanje bez svjetla u noćima bez mjesečeva sjaja na ulici kad redukcija pogasi uličnu rasvjetu u samotnim kućama u kojima više nema tko upaliti svjetlo u podrumu u ormaru u bunkeru i

  Ubija me vrijeme – dan bez sunca i sunce kad žari kad kiša lijeva kao i snijeg kada ne sustaje no ipak me najviše ubija vjetar: nemušt mu huk ni nalik zavijanju košave u krošnjama jablanova iz moje ulice što ih danas zamijenili soliteri.   Ubija me i hodanje

  Bili smo djeca i bio si moja prva ljubav, u vrijeme kada tu riječ još nismo poznavali, kada su za nas postojali samo pogledi i osmijesi te slučajni dodir ruku kada bi u igri konačno i nas dopala ruka u ruci. Bilo je to vrijeme kada nismo ni sanjali

Srest ćemo se opet jednom tamo negdje nakon svega kako svete knjige kažu. No kako se prepoznati bez lica bez tijela samo duša a i ona tko zna koliko prepoznata ostala. Nismo mogli – dok se moglo nismo stigli ili nam se nije dalo a možda su i same duše

Čast mi je bila prisustvovati današnjem svečanom obilježavanju 30 godina Programa promicanja dojenja u RH, održanog u hotelu Internacional u Zagrebu, u organizaciji UNICEFA i Ministarstva zdravstva RH. Lijepo je bilo ponovo sresti pionire ove Unicefove inicijative iz 1991. godine, kojoj se Hrvatska priključila 1995., a kojima i sama pripadam

Moj vrtni ljubimac – acer palmatum ili dlanolisni javor. Nisam vjerovala kvalifikaciji da raznolikošću boja, oblikom lista, rastom i ostalim karakteristikama, među preko 150 vrsta japanskih javora, uživa posebno mjesto. Osobito da bi se to moglo dogoditi i sa stabalcem, ništa debljim od olovke i ništa većim od malo većeg

Ne znam kako svijet izlazi na kraj s komarcima, muhama, smrdljivim martinima i ostalim predstavnicima manjih ili većih letećih čovječjih krvopija – ja ih ne mogu smisliti. Alergična sam na njih, zato i prikraćena za izravni pogled na ljepote rijeka, voda stajaćica, šumovitih krajolika uz koje se gnijezde. Razlog, dakle,

Daleko je od primjerenog, no kao što povijest kaže, možda je doista potrebno da rat izbije, bukne, razvije barjak svakih 30 do 50 godina; da neovisno o bilateralnim razlozima jednostavno nastupi potreba da se zahukta neki novi razvoj, da se dignu uljuljkane potrošačke potrebe, da se razbije učmalu svakodnevicu te

PJESNIK I SLIKAR   Pjesnik i slikar kao lice i naličje jedne iste slike pred praznim papirom odnosno štafelajem traže inspiraciju.   Gura im se u to ime svakodnevica najslikovitija u crtićima za najmlađe u kojima na nekim novim livadama neki novi ratnici stvaraju neke nove bojišnice pa neke nove

Baš zato što me se ne pita – razmišljam. Paun i domaća kokoš kljucaju i crve, i biljke pa ih znanost svrstava u svejede, odnosno, sveždere. Postoje i biljojedi i mesojedi, što ovdje i nije važno, važno da se tu distinkciju mora znati već u trećem razredu osnovne škole. Riječ

  Nije ovo rokerska nije niti reperska nije čak ni bijelo-svjetska već domaća istinska u kojoj se riječi splele da bi rekle što su htjele a htjele su:   garantiram da nam se mulja (!) da svijet u propast srlja da nam stigla nova era pa će čovjek il’ kao

Iz poetske zbirke “PJESME IZ APSURDISTANA”, 2019.   Nova vremena nova scena i sve se mijenja.   Zato danas ni na naličju poštenja ne sjede kao nekoć lopovi i džepari i ostali predstavnici društvenog ološa – vremena dakle nisu loša – danas su i na tim pozicijama menadžeri – gospoda

Tko je taj meštar igre zlokobnih moći, taj neprikosnoveni umješač s likom sveca ili obrazom đavla, ta nevidljivost u imenu Boga, sudbine ili sreće, dobre ili loše karme pred kojom čovjek milostivo sklopa ruke za što manje lude mudrosti ili mudre ludosti kojom ga obasipa? Tko je taj djelitelj ključeva

Stihom na sliku iz poetske zbirke “Pjesme iz  Apsurdistana”, 2019. MUHA I DOSTOJANSTVO Ne možeš ti meni, muho, oduzeti dostojanstvo time što mi po ćelavoj glavi šećeš te zavlačeći mi se u nosnice tjeraš me sa smetlišta na kojem ja kao tvoj teren uzurpiram.I ne možeš ti meni, muho,da ja

Zaključat ću vrata, makar su uvijek zaključana, da u kuću ne uđe vrijeme. Zaključat ću vrata makar su uvijek zaključana da iz kuće ne izađu mir, dječji smijeh, sjećanja i radosti trenutka, da ne izvjetri miris kolača u pećnici… Zaključat ću vrata čak dva i više puta iako znam da

Izbjeglička enklava čergari svijetom. Iz dana u dan bez šatora i kotača, trase i puta, luta s nadom da će stići do mjesta, daleko od rodnog, što pere ruke od čovječnosti, suživota i života u miru, i od djece koja umiru od gladi. Bez žaljenja i stajanja, životom od danas do

Tražeći svijet ne tako davnog vremena, zapamćen po ljubavi i empatiji, zavirujem s onu stranu ogledala, gdje današnji, ogrezao u kriminal, ovisnost i dekadenciju, već odavna slavi svoju opstojnost. I pitajući  se,  čime, ipak, onostrano plijeni, odnosno, na čemu ovostrano gubi svoje moralne bitke zavirujem iza ogledala gdje, spotičući se

JA, PISAC / Pišem, brišem, brišem, pišem – tko mi je kriv kad sam veliki kritičar. NAROD / Ne bih o kvalifikaciji naroda, no fakat je da ga se striže odmalena. NEKULTURA / Nekulturno je ući bez kucanja, no smrt si i to dopušta. ZIMA / Možda padne snijeg –

  U ovu priču ne treba sumnjati. Doznala sam je od ptice Kukavice i njenog prijatelja Vrapca. Vrabac nije shvaćao zbog čega Kukavica i njeni prijatelji, Kos, Slavuj, Čvorak, Lastavica, Roda, neki Labudovi i još mnogi drugi svake jeseni sele u toplije krajeve. Zašto idu na tako dalek put, navodno

Obzor na dlanu, nevjerica pogleda – more bez kraja. / Iskrenje mora raskriljenom ljepotom krade poglede. / Mreška se odsjaj, more bi k sjaju neba. Gdje je granica?