ROLETE I VRT
Zaboravila sam spustiti rolete i najednom mi je vrt uskočio u dnevnu sobu.
BESMISLENOST SMISLA I SMISAO BESMISLA
Može se uzeti tek kao igra riječi, no sve ima smisla do besmisla, do apsurda, do stvari bez vrijednosti, do nemogućnosti da promijeniš stanje i otmeš se osjećaju nemoći,osjećaju stjeranog u slijepu ulicu, osjećaju gurnutog u labirint bez izlaza, osjećaju dirigenta bez orkestra ili obrnuto, daltoniste s paletom boja pred slikarskim platnom, ratara bez zemlje… Smisla ima samo izniklo sjeme, ljubav koju se čita u oku, vjera bez iluzija, pjesnička s dušom, empatija za razliku od bešćutnosti, poštenje naspram nepoštenja, sloga naspram nesloge, sreća naspram tuge, mir naspram rata – i ne treba duljiti, niz antonima predug je, zato se zaustavljam tek na pitanju smisla utjehe ili spokojstva duše okrenute životu bez smisla.
ZAGREB-MILANO IZ ZRAKA
Do sina u Milanu – najkraćim putem: uz osunčane oblačiće ponad zemlje iz avionske perspektive.
NITI, SPONE, RELACIJE
Konačno i u mojim rukama,
MOJ STAV
Možda se nećete složiti sa mnom, no osobno smatram da ne bi bilo pošteno da pjesnik ode prije nego ispiše i posljednji stih, kao ni slikar prije nego dovrši sliku, kako ih ne bi zaostale misli, neispisane ili neizrečeni riječi, odnosno neoslikana platna žuljala putem. Jer, štogod mislili, tek i pjesnik i slikar su posebna sorta – ljudska bića izvan okvira svakodnevice s nepresušivim izvorom riječi, vizura i slika pa ne bi bilo pošteno srezati im misli, skršiti pero ili polomiti kist te ih i prije vremena maknuti iz vlastite groteske, travestije, satire, patetike kojoj su posvećeni.
DVIJE PRVE IZ NOVE POETSKE ZBIRKE “NITI SPONE RELACIJE”
SELEKCIJSKI NEOPREZ
slaveći još jedno jutro
u tom djeličku nebeskog dara što ga čovjek naziva život
nijemo zastajem pri pomisli da sam mogla i ne dobiti ga:
ostati slučajno ili namjerno zaboravljena ili čak izopćena
hitnuta ustranu kao neupotrebljivo sjeme
te završiti u košu nižih vrsta
uz biljke
životinje
amebe
ili čak u onom drugom – za smeće
a mogla sam se i s darovanim ne usrećiti
te i opet
slučajno ili namjerno
zastraniti putovima đavolje duše
zaorati poljima životnih brazdi nedostojnih čovjeka
te u naravi ostati i/ili postati
još samo jedan dokaz više
selekcijskog neopreza
što se
eto
oteo i Proviđenju
baš kad mu moja duša dopala ruku
JA, PJESNIK
misao
riječ
slika
metafora
stilska figura
još poneki jezični glamur
mudrolija ili bravura
i vječna pjesnička dilema:
što je važnije za poetski most prema ljudskom srcu
riječ ili slika
i moguće je da odgovor i ne postoji
no ja ga i danas tražim među riječima i slikama
što ne prestale izvirati od trenutka kad me samo jedna
samo jednom slikom navukla na taj pjesnički sprud
na kojem zauvijek ostajem nasukana
ponavljajući je:
… čuj kako jauče vetar
kroz puste poljane naše
i guste slojeve magle u vlažni valja dô…*
* „U poznu jesen”, Vojislav Ilić, 1862-1894, srpski pjesnik