BESMISLENOST SMISLA I SMISAO BESMISLA

Može se uzeti tek kao igra riječi, no sve ima smisla do besmisla, do apsurda, do stvari bez vrijednosti, do nemogućnosti da promijeniš stanje i otmeš se osjećaju nemoći,osjećaju stjeranog u slijepu ulicu, osjećaju  gurnutog u labirint bez izlaza, osjećaju dirigenta bez orkestra ili obrnuto, daltoniste s paletom boja pred slikarskim platnom, ratara bez zemlje… Smisla ima samo izniklo sjeme, ljubav koju se čita u oku, vjera bez iluzija, pjesnička s dušom, empatija za razliku od bešćutnosti, poštenje naspram nepoštenja, sloga naspram nesloge, sreća naspram tuge, mir naspram rata – i ne treba duljiti, niz antonima predug je, zato se zaustavljam tek na pitanju smisla utjehe ili spokojstva duše okrenute životu bez smisla.

 

MOJ STAV

 

 

Možda se nećete složiti sa mnom, no osobno smatram da ne bi bilo pošteno da pjesnik ode prije nego ispiše i posljednji stih, kao ni slikar prije nego dovrši sliku, kako ih ne bi zaostale misli, neispisane ili neizrečeni riječi, odnosno neoslikana platna žuljala putem. Jer, štogod mislili, tek i pjesnik i slikar su posebna sorta – ljudska bića izvan okvira svakodnevice s nepresušivim izvorom riječi, vizura i slika pa ne bi bilo pošteno srezati im misli, skršiti pero ili polomiti kist te ih i prije vremena maknuti iz vlastite groteske, travestije, satire, patetike kojoj su posvećeni.

 

DVIJE PRVE IZ NOVE POETSKE ZBIRKE “NITI SPONE RELACIJE”

SELEKCIJSKI NEOPREZ

 

 

slaveći još jedno jutro

u tom djeličku nebeskog dara što ga čovjek naziva život

nijemo zastajem pri pomisli da sam mogla i ne dobiti ga:

ostati slučajno ili namjerno zaboravljena ili čak izopćena

hitnuta ustranu kao neupotrebljivo sjeme

te završiti u košu nižih vrsta

uz biljke

životinje

amebe

ili čak u onom drugom – za smeće

 

a mogla sam se i s darovanim ne usrećiti

te i opet

slučajno ili namjerno

zastraniti putovima đavolje duše

zaorati poljima životnih brazdi nedostojnih čovjeka

te u naravi ostati i/ili postati

još samo jedan dokaz više

selekcijskog neopreza

što se

eto

oteo i Proviđenju

baš kad mu moja duša dopala ruku

 

 

JA, PJESNIK

 

misao

riječ

slika

metafora

stilska figura

još poneki jezični glamur

mudrolija ili bravura

i vječna pjesnička dilema:

što je važnije za poetski most prema ljudskom srcu

riječ ili slika

i moguće je da odgovor i ne postoji

no ja ga i danas tražim među riječima i slikama

što ne prestale izvirati od trenutka kad me samo jedna

samo jednom slikom navukla na taj pjesnički sprud

na kojem zauvijek ostajem nasukana

ponavljajući je:

… čuj kako jauče vetar

kroz puste poljane naše

i guste slojeve magle u vlažni valja dô…*

 

* „U poznu jesen”, Vojislav Ilić, 1862-1894, srpski pjesnik