by admin | lis 17, 2023 | Blog, Proza |
Ne znam kako svijet izlazi na kraj s komarcima, muhama, smrdljivim martinima i ostalim predstavnicima manjih ili većih letećih čovječjih krvopija – ja ih ne mogu smisliti. Alergična sam na njih, zato i prikraćena za izravni pogled na ljepote rijeka, voda stajaćica, šumovitih krajolika uz koje se gnijezde. Razlog, dakle, opravdan da mi se ne može zamjeriti što sam u svakom trenutku spremna obrušiti se na svu tu leteću zvjerad kad mi se pokuša približiti.
Zasvrbi me ruka i na samu pomisao na njih, baš kao i sada dok s pristojne udaljenosti fiksiram jedan izdanak prilijepljen na unutarnje prozorsko okno. Mogao bi to biti i slon, moja kratkovidost ne uspijeva dokučiti tko je, što i nije važno, znat ću kad ga prilijepim lopaticom što mi je uvijek pri ruci.
Zaštita sprejevima je tak-tak, meni ni jedan ne pomaže, a tak-tak je i gravitacija – žgadija plazi i po staklu, snagom magneta ili naljepnica lijepi se posvuda, hoda stropom spretnije od akrobata na žici.
I baš kad sam krenula lopaticom k oknu – neidentificirana napast je prhnula u zrak. Ne iznenađuje, nije mi zbrisala ni prvi ni posljednji put, no pobjeda će i opet biti moja, ja ću je i ovog puta dočekati.
Kažem naglas, sjednem i čekajući je da se pojavi, razmišljam.
Imaju te, leteće krvopije i sluh, i njuh, nanjuše opasnost na sto kilometara, kao što i ja nanjušim njih, a možda su im i oči kao u onih vanzemaljaca što već tko zna koliko dugo krstare zemaljskim noćnim nebom prateći ili vrebajući Zemlju. Mnogi ne vjeruju u tu priču, no ja bih se i prema njoj držala one: Gdje ima dima ima i vatre. Dakle, ako je istina da postoje te da NL- ovi vrebaju Zemlju, misleći vjerojatno da nama, zemljanima, bolje ide, onda ih treba pustiti među nas pa neka se sami uvjere. U tom slučaju bi, a radi iste stvari, i oni morali pustili nas među svoje za što bih ja delegirala najveće suvremene ljudske krvopije. Ako se gospodi svidi, neka ostanu gore, svi na Zemlji zadovoljni, a ako pak krene po zlu, nama i opet nema problema – za njima na zemaljskom tlu ne bi imao tko žaliti baš kao što ni za ovim, mojim, privremeno odbjeglom, a upravo raščetvorenom lopaticom uplakanih neće biti.
by admin | ruj 10, 2023 | Blog, Proza, Uncategorized |
Baš zato što me se ne pita – razmišljam. Paun i domaća kokoš kljucaju i crve, i biljke pa ih znanost svrstava u svejede, odnosno, sveždere. Postoje i biljojedi i mesojedi, što ovdje i nije važno, važno da se tu distinkciju mora znati već u trećem razredu osnovne škole. Riječ je o znanju iznimno važnom za budućnost, dakle, jednom od inih radi kojih školske torbe osnovnoškolaca – bez sportskih patika i pribora za likovni – važu koliko i sami osnovnoškolci. U što će im izrasti nejake kralježnice pod tim teretom svakako je zanemarivo u odnosu na potrebu da naši budući Tesle i Einsteinovci budu spremni za novi doprinos znanosti. Sreća je da u to ne spada i etika za koje znanje osnovnoškolac treba dozoriti – strpjeti se do srednje škole pa mu do tad barem kralježnica ostaje manje opterećena. Plaši me budućnost i zbog jabuke. Upravo sam uzela jednu u ruku pa vijećam je li dovoljno oguliti joj koru ili i koru najprije treba oprati – preporuka je soda bikarbonom, isključivo apotekarskom, za razliku od onih što smo ih nekad jeli netom ubranih s grane ili uzetih ispod stabla, čak i bez otiranja o košulju. Nebrigu za zdravlje, možda baš zbog tih jabuka, potvrđuje postojeće stanje. Na color dopler retinalnih arterija – nije važno ako ne znate što je to – se u čakovečkoj bolnici čeka cca dvije godine; nešto manje, tek godinu dana, čeka se na holter i UZV srca, što će reći da nama, Međimurcima, nema budućnosti. Retinalne su nam, dakle, katastrofa, srce pred izdisajem pa ne čude liste čekanja kad na njih dnevno atakira svih nas 112. tisuća koliko nas ima. Nisu teorija zavjere ni viseći gradovi, TV ih predstavlja kao obećanu zemlju budućnosti u kojoj ljudi grabe ulicama gazeći po zraku levitacijskim korakom. Dakle, nestanak s lica zemlje prijeti i limenim ljubimcima – u visećim gradovima više neće biti vozikanja automobilima, neće se zagađivati zrak…
Naravno da je primjera još koliko ti srce želi, no za mene je već i predstavljeno dovoljno da zaključim kako bi me ipak najviše veselila ona, stara budućnost. Bez putinovske i uz nekadašnja seoska dvorišta puna paunova i kokoši te ostalog pernatog blaga – nebitno spadaju li u biljojede, mesojede ili svejede.
by admin | lip 9, 2023 | Blog, Mudre misli, aforizmi, izreke, poslovice..., Proza, Uncategorized |
JA, PISAC / Pišem, brišem, brišem, pišem – tko mi je kriv kad sam veliki kritičar.
NAROD / Ne bih o kvalifikaciji naroda, no fakat je da ga se striže odmalena.
NEKULTURA / Nekulturno je ući bez kucanja, no smrt si i to dopušta.
ZIMA / Možda padne snijeg – volim bijelo.
LJUBAV / Voljeli smo se kao u bajci i potrošili je prije onog, do kraja života.
PITANJE S RAZLOGOm / Hoće li se kotači vremena ikada istrošiti, poderati se, izlizati ili se makar samo zamoriti pa da i vrijeme jednom konačno stane te i čovjek vječnim postane te konačno, jednom zauvijek, prestane zauvijek odlaziti?
by admin | lip 2, 2023 | Blog, Dječji blok, Proza, Uncategorized |
U ovu priču ne treba sumnjati. Doznala sam je od ptice Kukavice i njenog prijatelja Vrapca. Vrabac nije shvaćao zbog čega Kukavica i njeni prijatelji, Kos, Slavuj, Čvorak, Lastavica, Roda, neki Labudovi i još mnogi drugi svake jeseni sele u toplije krajeve. Zašto idu na tako dalek put, navodno najčešće prema jugu i istim putem se vraćaju u proljeće.
„Kako, zašto? Pa zbog zime. Nejaka ptica se ne može zaštiti od hladnoće, a i gdje neka pronađe hranu kad snijeg prekrije zemlju. Problem je i voda. Hladnoća zaledi svaki potok!“ odgovorila je Kukavica i s jednakom čuđenjem zapitala Vrapca o njegovim prijateljima koji čitavu godinu ostaju u istom kraju.
„Zar se vi ne bojite zime? Zar je moguće da ste vi, Vrapci, Svrake, Fazani, Galebovi, Sive Vrane, Sivi Ćukovi, Čavke, Grlice Gugutke, Velike Sjenice, Divlje Patke i još mnoge druge ptice stanarice, hrabriji od nas, ptica selica, pa se ne bojite ni hladnoće no gladi ni žeđi…“
„Ma nije stvar u tome, Kukavice. Naši preci su nam pokazali i naučili nas kako pobijediti zimu. Nije baš lako, ali je puno lakše nego svake godine ići na onoliki put na kojem uginu mnoge ptice.“ odgovorio je Vrabac.
„Da, to je istina. Uginu čak i od umora. A u čemu je onda vaša tajna? Što su to vaši preci smislili?“
„Ma, nema tu tajne, Kukavice. U pitanju je otkriće, a i ono je bilo sasvim slučajno.“
„Da?“
„Dogodilo se, zapravo, prije mnogo, mnogo godina kada se je zima pojavila iznenadila, udarila na zemlju kao grom iz vedra neba. Ptice se još nisu počele ni spremati za put u toplije krajeve, a zemlje se već našla pod debelim slojem snijega. Zemlju se znači više nije vidjelo, a zbog rojeva snježnih pahulja u zraku se nije vidjelo ni prst pred nosom, a kamoli put prema jugu.“
„Strašno. I što je onda bilo?“ znatiželjno će Kukavica.
„Što? Užasnute ptičice stavile su glave skupa, stisnule se u gomilu da zajedničkim snagama nađu rješenje. Vijećale su i vijećale, ali rješenja nije bilo.“
„I?“
„Dogodilo se, međutim, nešto drugo. Znaš da perje čudesno grije i da je pticama u sredini gomile zakratko postajalo toliko vruće da su se morale izaći iz gomile kako bi se rashladile. Pristizale su i druge, gomila je postajala sve veća i veća, a mijenjajući si mjesta, ulazeći u gomilu i izlazeći iz nje, ptice su neprekidno gacale po snijegu što se pod njihovim toplim nožicama topio brzinom da im zakratko od snijega više nije prijetila nikakva opasnost. Hladeći se izvan kruga kljucale bi zemlju pod otopljenim snijegom, a i napijali se vode iz otopljenog. Trajalo je to dan, dva tri i zapravo je bilo baš dobro. Konačno su sve bile na jednoj gomili i nije bilo važno kojega je koja roda, bile su sretne da su zakratko zajedno zacvrkutale uglas. Čudesan ptičji cvrkut nalik proljetnom probudio je visibabe pa i one puno prije nego prijašnjih godina digle glave. A kad je zima vidjela glave visibaba ponad snijega zapovjedila je snijegu da zatvori svoje snježne škrinje.“
„I što je onda bilo?“ sa zanimanjem će Kukavica.
„Pa jedino što je i moglo biti. Umjesto da ptice krenu na jug, krenula je zima na suprotnu stranu svijeta.“ uzvratio je Vrabac.
„Ptice su, znači, pobijedile zimu i umjesto selica postale stanarice. Hm, morat ću ispričati mojima pa vam se druge godine i mi pridružimo. Postanemo ptice stanarice.“
by admin | tra 21, 2023 | Blog, Proza, Uncategorized, Uz dan... |
“Globalno zatopljenje pa globalno zatopljenje.” mrmlja Adam listajući novine. “Razglaba se o toj vremenskoj šaradi majčice prirode kao da je jedina što si ju je dosad priuštila.”
“Da?” nezainteresirano će supruga Eva razvlačeći tijesto za savijaču od jabuka.
“A slušaj što ovdje piše, čitam samo najzanimljivije: Dakle, posljednja u toj plejadi, tzv. ledenog doba, što si ga je guštala od 13. do 19. stoljeća, bilježi zaleđivanje europskog Sjevernog mora u svim smjerovima. Pa dok je pristanak brodovima Islandu bio u cijelosti onemogućen, dotle su se Eskimi, s druge strane, preko arktičke ledene kore, sa svojim kajacima, čak šest puta iskrcali u Škotskoj! Štoviše, 1780. godine zaledila se i čitava njujorška luka tako da su ljudi pješice mogli od Manhattana do Staten Islanda!”
“Da? A što piše za naše krajeve?”
“Pa ne pišu o svakom selu, a i nije poenta u tome, Eva. Želi se reći da kao što poslije kiše dolazi sunce tako nakon ledenog doba možemo očekivati samo dugo toplo ljeto. Točnije, globalno zatopljenje, o kojemu ti govorim, što će zahvatiti čitavu zemaljsku kuglu s najopakijim vrućinama, kako predviđaju, na potezu od Berlina do Brazila i od Pekinga do Bostona, odnosno, s najočitijim smanjenjima ledenjaka od Himalaje do Alpa i na području od Aljaske do Sibira.”
“Pa nas ni tu nema?!”
“Imaj strpljenja, Eva, nisam završio! Ponavljam ti da čitam samo najzanimljivije dijelove, a slijedeći kaže da će topljenje ledenjaka poremetiti riječne tokove te će se podići razina oceana za dodatnih osamnaest do pedeset i devet centimetara, što pak će već do 2100. g. osjetiti stotine milijuna ljudi ili cijelih četrdeset posto zemaljskog stanovništva.” završio je Adam s obrvom u zraku.
“A što je s ostalih šezdeset posto?”
“To su znanstvene hipoteze s kojima se još uvijek ne može u javnost.”
“Zašto? Pa narod mora znati što ga čeka; mora se pripremiti.”
“Slažem se, Eva, no riječ je o 2100-toj godini, kada ćemo nas dvoje već i u vječnim lovištima biti starosjedioci.”
“Pa zašto onda razgovaramo o tome?”
“Zato što su možda i priče o globalnom zatopljenju samo mogući vjetar u leđa bleferima, žmukljarima i ostalim prevarantima spremnima da se pozivom na tu vremensku inačicu već sada, poput lešinara, obruše na lakovjerni svijet.”
“Glupost. Pa kako bi to moglo proći kad već danas svaka kuća ima sve što čovjeku ljeti treba: i hladnjak, i klima uređaj, i sunčane naočale, i šešire sa širokim obodom… U tom se smislu fakat više nema što izmisliti.”
“E, moja Eva, baš si ti naivna. Ma tebi bi prvoj uvalili eskimsku kuću na struju ili sojenicu pod vodom, odnosno, podzemnu kuću, u vidu nekadašnjeg trapa, spremišta za mrkvu i krumpir, samo, dakako, arhitektonski, modernoga dizajna!”
“Oh, pa na toj stvari bi me možda i mogli dobiti, ali, ja, na sreću, nemam lovu za moderni dizajn.” kratko će Eva uguravši tepsiju sa savijačom u pećnicu. “Ja se samo nekako nadam da bismo mi, koji smo već prošli i sito, i rešeto, poput, rata, pretvorbe društvenog vlasništva, gubitka posla, pljački svakojake vrste, morali kod Boga, barem u ovom slučaju, imati nekakav popust.”
“O čemu drobiš, Eva? O kakvom popustu trabunjaš, i to ni manje ni više nego kod Boga? Kao da ti je dotični prvi susjed ili čuči ispod prozora.” gotovo ljutito će Adam, konačno podigavši glavu s novina.
“Nije važno gdje je, važno će biti da nas ubaci u onih šezdeset posto.” objasni Eva ubacivši istom u smeće i dvije najlonske vrećice.
“Kamo si sad bacila te vrećice, Eva?” najednom će, Adam, ljutito.
“Kako, kamo? Tamo kamo ih baca i sav normalan svijet.” uzvratila je Eva, naoko smireno.
“Mi smo normalan svijet, Eva, mi, koji rabimo eko vreće za sve vrste otpada, a ti si upravo ovoga časa one dvije frknula u opće umjesto u PVC.” Adam će, već opasno povišena tona.
“Slušaj, Adame!” krenula je i Eva, također za oktavu više. “Tvoje smeće i eko vreće ubit će me i prije i lakše nego globalno zatopljenje. Pa zar ti ne vidiš, čovječe, da ja drugo i ne radim nego samo sortiram i odlažem otpad, zavlačim ruke u to prokletstvo modernoga doba nakon čega ih perem da mi se na dlanovima već i koža ljušti?!
“Ne cendraj, Eva, imaš Niveu, a što se ostalog tiče, ti, i tebi slični, uistinu ćete dokrajčiti majčicu prirodu. Sami smo si skuhali i globalno zatopljenje i ledeno doba, a ako ne vjeruješ, slušaj, nastavi Adam, spuštajući ton uz još jedan novinski citat: “(…) svojom najvećom uspješnicom, civilizacijom, čovjek je onečistio prirodu preko svake mjere te omogućivši pojavu efekta staklenika i ozonskih rupa omogućio i zatopljenje Zemlje preko normale!”
“Uzalud čitaš. Trošiš riječi na 2100. – tu dok mene zanima današnjica i ev. bliskla budućnost, ukoliko je se uz ovakvu sadašnjicu uopće dočekam. Gledano pak iz tog ugla, sve smeće od danas, ide u opće. Razumiješ?” Eva će puno smirenije, ali odlučnije nego ikad.
“Ma što je s tobom ženo, jesi li ti poludjela ili… ”
“Nisam poludjela nego se, zapravo, svake godine iznova sve više veselim vrućini, kakva kod ljeti vlada. Nema grijanja, nema zimske odjeće i obuće, nema masne hrane, nego sve nešto sitno, na lešo pa uz vodu s ledom i računi padnu na nulu. A ako nam Bog da, da nam uz tu, predviđajuću globalnu, s vremenom rodi i egzotično voće i povrće pa i oko nas, kao u rajskom vrtu izrastu i banane, i kivi, i ananasi, i avokada, i papaje, i kokosovi orasi, istom će i naša potrošačka košarica konačno doći na zelenu granu. A što je najvažnije tada će i pitanje smeća postati bespredmetno. Ostat će samo eko što će se u obliku komposta vraćati majčici prirodi i tako, eto, svi zadovoljni.”
“Majmunska posla, Eva”, zajapurio se Adam uzvraćajući joj, “nema šanse da civilizirani čovjek današnjice, posežući za tim tvojim plodovima rajskoga vrta, krene poput majmuna pentrati se po drveću i za doručak, i za ručak i za večeru.”
“A zašto ne? Pa zar ti stvarno misliš da bi netko, dok si ti na drvetu, stao uz njega kako bi odozdo zirkao u tvoju, od vrućine razgolićenu guzicu?!” ljutito će Eva zavirujući u pećnicu.
“Nije riječ o mojoj guzici, Eva, ja od sebe ionako ne bih pravio majmuna. Riječ je o tvojoj!” još ljuće će Adam. “Ne želim da nikoji majmun zaviruje ispod tvoje suknje!”
“A, ljubomora? Znači, u tome je stvar?! No, ne brini, Adame”, nastavi Eva krajnje pomirljivim tonom, “važnija od moje guzice je majčica priroda. Ne treba ju potezati ni za rukav, a kamoli za nos. Mislim da joj je već pun kufer vazda novih civilizacijskih uspješnica u koje zasigurno spada i ova s EKO smećem.“
“Ne lupetaj, Eva, radije pogledaj u pećnicu da ti se savijača ne prepeče.” gotovo uvrijeđeno uzvrati Adam.
“Ne brini ti za savijaču, to je moja briga, ti radije usmjeri pogled prema mogućoj budućnosti u kojoj bi majčica priroda, sita majmunskih poslova postojeće civilizacije, mogla okrenuti kormilo čak i za 360 stupnjeva.”
„I? Što želiš reći?“
„Želim reći da za razliku od postojeće civilizacije, u kojoj je od majmuna postao čovjek, sada bi, u izokrenutoj, mogao od čovjeka postati majmun, spram čega bi, za našu majčicu prirodu, i ovo tvoje, Eko smeće i ev. ledeno doba sa ili bez globalnog zatopljenja bile samo njene, šale male.”
by admin | tra 9, 2023 | Blog, Proza, Uncategorized |
Svatko ima neku opsesiju, moja su bili oglasi. Otkako sam zahvaljujući njima pronašao i dugogodišnju družicu ostao sam živjeti u uvjerenju da oni u mom slučaju još nisu rekli posljednju. Osobito kad se pojavio g. Anonimus te mi ničim izazvan bezuvjetno ponudio čisto blaženstvo svijeta.
Ponudio mi je život u začudnom okruženju, u takozvanoj trans-svakodnevici, u režimu penzionerskog tipa: bez odlaženja na posao, bez odijela, kravate, brijanja i dotjerivanja, gableca s nogu, sjedenja za stolom, odnosno kompjutorom. Ponudio mi život u pidžami od jutra do sutra s usputnim prežderavanjem do krajnjih granica izdržljivosti vlastite trbušne stjenke te izležavanjem gotovo do pojave dekubitusa, a sve bez straha od pretilosti, arterioskleroze, povišenog krvnog tlaka, kolesterola, srčanog udara i ostalih ataka na tjelesni i duševni integritet ljudske jedinke. Život u kojem misli lenguzavo lelujaju hodnicima vlastitih moždanih ćelijica prethodno besprijekorno očišćenih od svih ovozemaljskih strahova i daveža, poput šefova, žene, djece, punice i ostale rodbine, brojnih prijatelja i još brojnijih neprijatelja, neplaćenih računa, neostvarenih planova, želja i ambicija. Život u čijoj se realnosti nađoh momentalno – makinalno potvrdno zaklimavši glavom ostah prepušten neizrecivim užicima nihilizma.
I potrajalo je, no taman kad sam se najbolje uljuljkao, taman kad sam gotovo i samu nirvanu dosegnuo, trknu me g. Anonimus po ramenu.
“Oprostite, gospodine, kriva dostava.”
“Molim?” zagrcnuh se od neugode jer dostava nikako nije mogla biti kriva. Adresa je bila točno i čitko ispisana dopunjena čak i nepotrebnim podacima o broju kata i stana.
“Nije stvar u adresi”, čitao mi je misli g. Anonimus, “u pitanju je vaš personality.”
“Moj personality? A u čemu je problem s mojom osobnošću?” zapitah.
“Znatno odstupa od zamišljenog obrasca.”
“Da? Koliko se sjećam obrazac se nije spominjao. Nikakav. Vaša ponuda bila je bezuvjetna.” uzvratih suho, upiljivši se pogledom upravo u tu začudnu papirnatu stvarcu osobno odloženu u vlastiti tajni pretinac, a što se nekim čudom toga časa ipak nalazila u rukama dotičnog gospodina.
“Ovo je original, vi imate kopiju“, reče, opet mi pročitavši misli, “no s uvjetom ili bez u pitanju su bila očekivanja. Naravno, naša, što su u vašem slučaju, nažalost, u potpunosti izostala. Usprkos vašem nezadovoljstvu svakodnevicom“, nastavio je objšnjavajući, „vaš boravak u izvan ili trans-svakodnevici nije unio u nju ni dašak civilizacijske živosti. Štoviše, umjesto da i samu letargiju digne iz letargije, vaše se biće počelo kraviti u njoj, doslovce se ušančilo u zatečenu učmalost, ne oplemenivši izvan-svakodnevicu niti za jotu, čak ni idejno, a kamoli realizacijski, u vidu bilo kakve konkretne akcije ili aktivnosti.”
“O čemu, vi, to, g. Anonimus, trućate?” s razlogom se ustoboči moj personality.
“Očekivati, naime, da ja, a konto osobnog nezadovoljstva dižem revoluciju, glumim Matiju Gupca i ostale revolucionarne gubitnike potpuna je zamjena teza, gospodine! Ja sam po vokaciji filozof i moje je djelovanje usmjereno isključivo na misaone procese: sferu promišljanja i promatranja, sferu simulacije i problematiziranja stanja duha, kako na globalnom tako i na individualnom planu, što znači da ja s bilo kakvom konkretnom aktivnošću ili akcijom nemam apsolutno nikakve veze! Dapače, praktikum bilo koje vrste krajnje je neprimjeren mojoj profesionalnoj etici; prizemljenja u bilo kom obliku nedopustivo joj srozavaju rejting i zato meni, gospodine dragi, kožu ježi čak i mobitel, a nekmoli kompjutor, PIN-ovi i slične gluposti suvremenog čovjeka. Ma, meni je, vjerujte, čak i naš polovni Punto bio čista znanstvena fantastika, noćna mora, reklo bi se, zato sam se u konačnici i od njega oprostio. Prepustio sam ga ženi, a i kome bih drugome budući da ona, fakat ima žicu za životni mozaik. Ona i u toj nepreglednoj lepezi od šrafcigera do kućnog budžeta svakom djeličku uspije pronaći njegovo mjesto, smjestiti ga, dakle, poput najiznijansiranijeg komadićka puzzli, kamo i pripada. Dar od Boga, gospodine moj, čisto Božje proviđenje.”
“Pa, naravno, kad sam se udala za degenerika! Izabrala ništa s ničim, a nudilo mi ih se da ti pamet stane.” nenadano začuh i svoju suprugu. Bila je blizu, tako prokleto blizu da ni svakodnevica, prošlo mi je kroz glavu, više nije mogla biti daleko kao časak prije.
“Ne spočitavajte si, gospođo, i mi smo se nasanjkali.” začuh ponovo i g. Anonimusa. Pokušavao je utješiti moju suprugu.
“Pardoniram, gospođe i gospodo”, morao sam se oglasiti, “vi se niste mogli nasanjkati sve i da ste htjeli, jer ja vama nikada ništa nisam ni nudio. Dapače, nudili ste vi meni, svaki sebe ili nešto svoje, stoga ja za postojeću zamjenu teza ne preuzimam apsolutno nikakvu odgovornost.”
“Budite oprezni, gospodine”, istom će moja supruga g. Anonimusu,” zamjena teza je iznimno sklisko područje, zapravo uža specijalnost mojega muža, a što sam je ja, silom prilika, kako bih mogla preživjeti, morala i sama apsolvirati.”
“Da?” s čuđenjem, čak divljenjem, uzvrati joj g. Anonimus.
“Ništa spektakularno još manje vrijedno divljenja”, i sam se ponovno oglasih, “gospođa samo pokušava preduhitriti tezu – naći zamjenu za muža, a što i nije drugo do li čisto brakolomstvo. Očito je smetnula s uma da bračni zavjeti nisu krumpiri iliti tek mrtvo slovo na papiru i da se ne može tek tako preko onog, sudbinski izgovorenog: …I u dobru i u zlu, odnosno, do kraja života ili dok nas smrt ne rastavi.”
“Riječi u vjetar – za izgovoreno ne postoji dokaz. Ne postoji čak ni pismeni trag.” nonšalantno će moja žena objasnivši g. Anonimusu da je gospodin svećenik koji nas je vjenčao već odavno skinuo mantiju pa je pitanje što je s njegovim knjigama, dok se svjetovne, matične, još uvijek rekonstruiraju. Gđi čistačici u Matičnom nitko nije skrenuo pozornost na njihov značaj pa su onako stare i prašnjave završile u nekoj ili reciklaži starog papira.
“Na vašu žalost, gospođo, postoje još i slike, a i živući svjedoci.” Pokušah je demantirati.
“Naravno da postoje, i slike i svjedoci, no na sreću, gospodine Anonimus, više nema – njega.” opet se obrati g. Anonimusu. “Jednog dana je jednostavno nestao, ispario ili u zemlju propao, što ja znam, tek, otad o njemu ni traga ni glasa.”
“Oh, pa ako njega nema, gospođo, onda vi niste u brakolomstvu! Onda vi imate svu slobodu ponašanja i odabira!” ushićeno će gospodin Anonimus. “Pitanje je samo što želite. Zar, doista, ne biste da se opet vrati?
“Ma ni u ludilu! Sreća da sam se ga riješila. Čak vrlo elegantno, njegovom krivicom. Uz njega rješavam se i njegovih oglasa i sve oglasne korespondencije koju posjeduje. Ispunio mi je kuću tim papirnatim smećem da sam morala kupiti ovu malu kućnu spalionicu – jedini način da kuću opet dovedem u red. A morate reći da lijepo gori.“
“A može li u spalionicu i ova koverta?” zapita g. Anonimus.
„Naravno, pa zar to nije papir ?!“ upitno će moja supruga pa i ne čekajući odgovor krenu prema spalionici.
„Neeee!“, povikao sam, „koverta nije običan papir!, u njoj je moj personality, a to sam ja!, zamjena teza!, shvaćaš?!“ vikao sam ja, no moja supruga me nije mogla čuti, a g. Anonimus nije htio.
„Zamjena teza? Hm, zanimljivo.“ ponovio je sa začudnim osmijehom na licu te nakon što sam ja u onoj koverti završio u spalionici, krajnje naivno zamolio moju suprugu da ga uputi u bliže razumijevanje te neformalne logike neizostavne discipline u svladavanju vještine dobrog argumentiranja.
I povratka više nije bilo. Ja sam ostao sred vatrenih plamičaka što su me veselo gutali i u liku već sprljenih usukanih rubova koverte i mog personalitiya u njoj promatrao kroz stakleni prozorčić na vratima spalionice kako se moja supruga, ruku pod ruku s g. Anonimusom, udaljava, sa žarom objašnjavajući pitanje zamjene teza.
