„Moč življenja“, roman na kajkavskom jeziku međimurskog donjokraljevečkog idioma predstavljen i na ovogodišnjoj manifestaciji kulturnih ostvarenja Općine Donji Kraljevec, održanoj 22. studenog u hotelu „Kralj“ u Donjem Kraljevcu.
FINALE 13. NATJEČAJA ZA KRATKU PRIČU – SATIRU SLAVKO KOLAR
Počašćena sam uvrštenjem među deset finalista natječaja.
Finale 13. izdanja Natječaja za kratku priču – satiru Slavko Kolar, kao dio kulturno-književne manifestacije Dani Slavka Kolara, koji se održavaju od 2002. godine, a Natječaj je prvi put raspisan 2012. godine. Na ovogodišnji natječaj pristiglo je 90 priča, iz svih dijelova Hrvatske, regije i drugih zemalja gdje žive i rade autori koji pišu na hrvatskom jeziku.
Povjerenstvo u sastavu: Miroslav Mićanović, Hrvoje Kovačević, Branislav Oblučar, Slađan Lipovec I Vinka Jelić-Balta izabralo je sljedeće finaliste Natječaja za kratku priču satiru Slavko Kolar 2024:
- Jukić, Oliver: Čovjek s crvenim plaštom
- Krnjić, Stanko: Ćevapi
- Krstić, Zoran: Biseri Europe
- Ljubičić Iviček, Anita: Slatka dolina
- Pelaić, Marin: Memento Dentis
- Pešut, Dino: Stampedo
- Radočaj, Danijel: 13%
- Sabolek, Petrana: Pošten lopov
- Surjak, Mario: Déjà vu
- Živković, Alen: Tri Sokolova mjesta
PROMOCIJA KNJIGE “PRIČE ZA NAJ DJEČJE UHO”
Književni susret s djecom uvijek veseli, osobito kad je održan u krasnom ambijentu Knjižnica “Nikola Zrinski” Čakovec, u Mjesecu hrvatske knjige, uz sjajnu promotoricu tetu Blašku i mog nezamjenljivog suradnika, prof. Damira Rodigera, koji je glazbom i pjesmom savršeno povezao priče iz moje najnovije knjige „Priče za naj dječje uho“, nakladnika Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade.A to što su te priče čitali moji unuci Paula i Vedran Tošić svojim školskim prijateljima iz I. OŠ Čakovec, u pratnji učiteljica Tine Novoselc, Anite Vadas i Romane Holetić, učinilo je ovaj susret nezaboravnim.
Hvala svima za ove današnje prelijepe trenutke u kojima sam istovremeno bila i književnica i baka!
TRI NOVE KNJIGE
Nasmiješena lica štovatelja pisane riječi najbolje govore o ugođaju promocije mojih triju ovogodišnjih knjiga, predstavljenih u srijedu, 16. listopada 2024. u ugodnom ambijentu zgrade Scheier u Čakovcu. 
Riječ je o:
zbirci priča, „Priče za naj dječje uho“, u nakladi Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, Klub prvih pisaca, Zagreb poetskoj zbirci „Niti, spone, relacije“, izdavača Nova poetika Beograd romana na kajkavskom međimurskom jeziku, „Moč življenja“, u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu.Naoko nespojiva književna tematika itekako je spojiva. U fokusu svake je čovjek:
za dječju dob, od uspavanke do spoznaje nečeg novog, pobrinulo se dvadeset i šest priča knjige „Priče za naj dječje uho“ okrepljujuće štivo za dušu današnjeg čovjeka – ljubimca 21. stoljeća – kako je u pedeset i osam pjesama slobodnog stiha, ali i rime, redstavljen u knjizi „Niti, spone, relacije“ budućim pokoljenjima, za spomen na teški život naših predaka iz sredine prošloga stoljeća, namijenjeno je osamnaest nepozobljenih zgodovina romana „Moč življenja“.Hvala gradonačelnici, gđi. Ljerka Cividini na dolasku i pohvalnim riječima te predsjedniku Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu, gdinu Zoran Turk, na pozdravnoj riječi i pokroviteljstvu promocije. 
Puno hvala i mojim gostima, gđi. Vesni Herman, učiteljici razredne nastave u OŠ Belica, na izmamljenoj suzi dramskim monologom Prve iz moje drame na kajkavskom jeziku „Štiri pajdašice“ kojom je 2017. na KAM-u u Prelogu ostvarila nominaciju za najbolju glavnu žensku ulogu.
Puno hvala i Juliji Novak, odgojiteljici u Vrtiću Belica na dojmljivoj interpretaciji priče Tajna Lukina skladišta iz knjige „Priče za naj dječje uho“, a osobito je hvalevrijedan glazbeni doprinos prof. Damir Rodiger – prikladnim, zajednički stvorenim pjesmama, „Prehlađeni puž“, „Nazovimo stvari pravim imenom“ i „Otpri bloka, grlica“ dostojno nas je uveo u svijet svake od predstavljenih knjiga.
Roman „Moč življenja“ može se nabaviti u Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu kao i u Centar dr. Rudolfa Steinera u Donjem Kraljevcu.
Knjiga „Priče za naj dječje uho“ naručuje se putem službene stranice nakladnika, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Klub prvih pisaca.
Sve tri pak u fondu su Knjižnice Petar Zrinski u Čakovcu, a možete ih u cijelosti pročitati i na mojoj internetskoj stranici www.petrana-sabolek.net.
+5
Prikaži analitiku i oglase
Promoviraj objavu
Sve reakcije:
Renata Lovrek, Krunoslav Mikulan i 30 drugih
SVI ZADOVOLJNI
Ne znam kako svijet izlazi na kraj s komarcima, muhama, smrdljivim martinima i ostalim predstavnicima manjih ili većih letećih čovječjih krvopija – ja ih ne mogu smisliti. Alergična sam na njih, zato i prikraćena za izravni pogled na ljepote rijeka, voda stajaćica, šumovitih krajolika uz koje se gnijezde. Razlog, dakle, opravdan da mi se ne može zamjeriti što sam u svakom trenutku spremna obrušiti se na svu tu leteću zvjerad kad mi se pokuša približiti.
Zasvrbi me ruka i na samu pomisao na njih, baš kao i sada dok s pristojne udaljenosti fiksiram jedan izdanak prilijepljen na unutarnje prozorsko okno. Mogao bi to biti i slon, moja kratkovidost ne uspijeva dokučiti tko je, što i nije važno, znat ću kad ga prilijepim lopaticom što mi je uvijek pri ruci.
Zaštita sprejevima je tak-tak, meni ni jedan ne pomaže, a tak-tak je i gravitacija – žgadija plazi i po staklu, snagom magneta ili naljepnica lijepi se posvuda, hoda stropom spretnije od akrobata na žici.
I baš kad sam krenula lopaticom k oknu – neidentificirana napast je prhnula u zrak. Ne iznenađuje, nije mi zbrisala ni prvi ni posljednji put, no pobjeda će i opet biti moja, ja ću je i ovog puta dočekati.
Kažem naglas, sjednem i čekajući je da se pojavi, razmišljam.
Imaju te, leteće krvopije i sluh, i njuh, nanjuše opasnost na sto kilometara, kao što i ja nanjušim njih, a možda su im i oči kao u onih vanzemaljaca što već tko zna koliko dugo krstare zemaljskim noćnim nebom prateći ili vrebajući Zemlju. Mnogi ne vjeruju u tu priču, no ja bih se i prema njoj držala one: Gdje ima dima ima i vatre. Dakle, ako je istina da postoje te da NL- ovi vrebaju Zemlju, misleći vjerojatno da nama, zemljanima, bolje ide, onda ih treba pustiti među nas pa neka se sami uvjere. U tom slučaju bi, a radi iste stvari, i oni morali pustili nas među svoje za što bih ja delegirala najveće suvremene ljudske krvopije. Ako se gospodi svidi, neka ostanu gore, svi na Zemlji zadovoljni, a ako pak krene po zlu, nama i opet nema problema – za njima na zemaljskom tlu ne bi imao tko žaliti baš kao što ni za ovim, mojim, privremeno odbjeglom, a upravo raščetvorenom lopaticom uplakanih neće biti.
BUDUĆNOST
Baš zato što me se ne pita – razmišljam. Paun i domaća kokoš kljucaju i crve, i biljke pa ih znanost svrstava u svejede, odnosno, sveždere. Postoje i biljojedi i mesojedi, što ovdje i nije važno, važno da se tu distinkciju mora znati već u trećem razredu osnovne škole. Riječ je o znanju iznimno važnom za budućnost, dakle, jednom od inih radi kojih školske torbe osnovnoškolaca – bez sportskih patika i pribora za likovni – važu koliko i sami osnovnoškolci. U što će im izrasti nejake kralježnice pod tim teretom svakako je zanemarivo u odnosu na potrebu da naši budući Tesle i Einsteinovci budu spremni za novi doprinos znanosti. Sreća je da u to ne spada i etika za koje znanje osnovnoškolac treba dozoriti – strpjeti se do srednje škole pa mu do tad barem kralježnica ostaje manje opterećena. Plaši me budućnost i zbog jabuke. Upravo sam uzela jednu u ruku pa vijećam je li dovoljno oguliti joj koru ili i koru najprije treba oprati – preporuka je soda bikarbonom, isključivo apotekarskom, za razliku od onih što smo ih nekad jeli netom ubranih s grane ili uzetih ispod stabla, čak i bez otiranja o košulju. Nebrigu za zdravlje, možda baš zbog tih jabuka, potvrđuje postojeće stanje. Na color dopler retinalnih arterija – nije važno ako ne znate što je to – se u čakovečkoj bolnici čeka cca dvije godine; nešto manje, tek godinu dana, čeka se na holter i UZV srca, što će reći da nama, Međimurcima, nema budućnosti. Retinalne su nam, dakle, katastrofa, srce pred izdisajem pa ne čude liste čekanja kad na njih dnevno atakira svih nas 112. tisuća koliko nas ima. Nisu teorija zavjere ni viseći gradovi, TV ih predstavlja kao obećanu zemlju budućnosti u kojoj ljudi grabe ulicama gazeći po zraku levitacijskim korakom. Dakle, nestanak s lica zemlje prijeti i limenim ljubimcima – u visećim gradovima više neće biti vozikanja automobilima, neće se zagađivati zrak…
Naravno da je primjera još koliko ti srce želi, no za mene je već i predstavljeno dovoljno da zaključim kako bi me ipak najviše veselila ona, stara budućnost. Bez putinovske i uz nekadašnja seoska dvorišta puna paunova i kokoši te ostalog pernatog blaga – nebitno spadaju li u biljojede, mesojede ili svejede.