“NITI, SPONE, RELACIJE”

poezija košmara

Sinopsis i ogledni arak

 

ČOVJEK 21. STOLJEĆA

(Blok: Muke po čovjeku)

 

košmar na javi
košmar u snu
bunilo u svagdanjem životu –
bunilo u čovjeku

sumorna pogleda
bez osmijeha
učahureni kukac
vanjštinom čovjek
s maskom na licu kao odrazom vremena
gotovo posve iskrivljene filozofije
nerijetko čak i isprana mozga
svom nebožanskom bogu
na žrtveni oltar sad već i ljudske glave donosi

odstrjelom nasumično izabranih
na ulici
tržnici
školi
bolnici
trgovačkom centru
čak i crkvi
polaže ih u ime nekakvog mira, i neke slobode, i ljubavi
što ni mir, ni sloboda, čak ni ljubav nisu
te zaluđen takvom filozofijom
živi svoju jedinstvenu monodramu
od tragedije do tragedije

osmijeh
sreća
veselje
komedija
postulati su minulog vremena
i čini se da ih nemoguće vratiti
a ni vrijeme ne može korakom unatrag
pa kućni ljubimac 21. stoljeća ostaje
s izgubljenim kompasom u duši

trza mu igla gotovo kao i čovječje srce
pa dok čeka kad će nemirom iskočiti
trza i misao pitanjem
tko je ipak
na toj današnjoj životnoj sceni
kome kulisa –
čovjek životu ili život čovjeku

 

SKRIVENI KUTAK

(Blok: Pribježište duše)

 

još sam tu
još me ima
još uvijek u borbi sa svakodnevicom

prezasićena korakom naprijed-nazad
životom u košmaru
na djelu
tjeskoba
napetost
razdražljivost
anksioznost
introvertiranost
i bezuspješnost u nalaženju skrivenog kutka za mir duše

a kljuca i vrijeme
predugim – proteklim
preostalim – prekratkim
ubija pitanjima
hoćeš li
možeš li
kada ćeš

ubija i nesigurnost trenutka
kroz masku na licu prolaznika
još više licima bez maski
osobito raskriljenim rukama što ti grabe ususret
pa se grčiš u dvojbi
bi li prihvatio zagrljaj te u ime prijateljstva riskirao
ili prijateljstvu usprkos ostao odgovoran

klišej
diskurs
paradoks
svejedno je
naziv i nije važan
važno je znati tko to i u ime čega
podmeće klipove novome koraku
ili ne dopušta iskorak starome
pa ni epilog nikako s mrtve točke –
i dalje traži skriveni kutak za mir duše

 

RIJEČI

(Blok: Pribježište duše)

 

volim riječi –
milozvučne po prijateljstvu, pažnji i ljubavi
dobrohotne po pruženoj ruci

volim kada poput glazbe razgaljuju dušu
kad čardaš korakom zaiskre živahnošću
kad zazvone mudrošću ili se jave tajnovitošću
pod plaštem skrojenim samo za poneko uho
samo za razgovor u dvoje ili u četiri zida

volim kada trgaju okove
kada otkrivaju vidike
kad razdiru buntovnost, pokvarenost i podlost
kada stvaraju i grade
kad su mostovi na relacijama
čovjek – vlastita duša
čovjek – čovjek
čovjek – svijet

i neću reći da neke riječi ne volim
jer riječi su ipak samo riječi
stoga čak i te
nevoljene
teglim sa sobom

skupljam ih zapravo za lomaču nevoljenih
za trenutak u kojem ću i vlastiti jezik opoganiti
kako bih njihovom riječju ožežala lica svih kojih se tiču

 

 

 

MASLAČAK I VJETAR

(Blok: Okus ljubavi)

 

konačno sam spremna otpuhati te iz svog srca zauvijek i što dalje
konačno te izbaciti iz tobom iskrvarenog
čim prije i na najsigurniji način -na tvoj način:
na način nadmeno uskovitlanog vjetrašto nemilosrdno udara u paperjasti maslačak na livadi

i zato ni ovo neće biti ništa novo
još manje strašno -samo ćemo načas zamijenili mjesta:
ti ćeš biti maslačaka ja vjetar

 

UOBRAZILJA

(Blok: Okus ljubavi)

 

i danas živim u kući od snova
zdanju od mašte nadanja i želja
s krovom od zvijezda umjesto crepova
od mednih saća skrojenih temelja

i možda bi kuću trebalo urušiti
zamagliti iluzorno očekivane zore
uobrazilju konačno zauvijek ugušiti
ispraviti iluzijom iskrivljene obzore

i nisam neodlučna ni zbunjena
u pitanju je tek srca glas
da zdanje možda i danas čuva
još poneku beznadnu nadu za nas

 

IDILA LJETNOGA DANA

(Blok: U svijetu tišine, iluzija i sna)

 

volim morsko plavetnilo
vedrinu ljetnog jutra
i odbljesak sunca u ljeskanju mora

volim dan u kriku galeba
dok bjelinom razapetih krila reže zrak
pa među trepavicama zrcalno plavetnilo puca –
kamen u staklo!
nikako u zrcalo!
sedam godina nesreće –
kažu

volim škripu mirisnog tepiha pod nogama,
isušene borove iglice daju vedrinu koraku
i zato volim
(pakosno)
kada se Vakuli* izjalovi
pa umjesto na buru
opet okrene na moje
da i opet
s galebom ili i bez njega
na obzoru izrone zagrljeni
osunčano nebo i morsko plavetnilo
__________________________
*Zoran Vakula, hr. Meteorolog

 

I BIJAH VODA

(Blok: U svijetu tišine, iluzija i sna)

 

i bez oceanskog bespuća
i bez grandioznosti slapova Nijagare
čak i bez užurbanog riječnog toka
ja se prepoznah –
ja doista bijah voda

možda samo kap
no ipak djeličak izvora života
oduvijek čuvan kao malo vode na dlanu

i već se čuh u šumu izvora
u mrmoru mora
u uzburkanom poju brzaka, potoka i rijeka
vidjeh se u odrazu sunca na blistavom jezerskom staklu
u slici iskričavog leda na granju obasutom injem
i čak me bî i u zamućenom špiglu bare
o čijem skrivenom životu i opet svjedočili samo živi kreket žaba
te mjesečevim sjajem polivena nesklonjiva ljepota barskog irisa

i nije mi bilo ravna
u raspršivoj snazi prpošnog slapa kojim letjeh niz vodopad
u nebeskoj mirnoći kojom kao neotkriveni izvor nečujno klizih niz planinske gudure
u odjeku metronomskog ritma zvonkog kapanja s visine – kap po kap

i taman kada u meni progovori i skitalački duh vode
i kada krenuh čergom pare iz stanja u stanje
moja java, oporim grčem istine, razbi čaroliju sna i ote me životu vode

ote me tom vječnom trajanju kroz promjene
toj čudesnoj vječnoj prolaznosti
kakvoj se čovjek, nažalost
niti u snu nadati ne može

 

SEOBA PTICA

(Blok: Beskrilni let vremena)

 

 

potrošene su danas sve misli moje
isprazan pogled beznadno pliva
i bilo bi cinično kriviti maštu
i sama se sebi u nigdje skriva

i ne znam više gdje tražiti ljubav
čini se da je i ona pomutnja
igra
natruha
iskonska laž
pusta želja il’ nemila slutnja

jer vani i opet miris proljeća
još jedno uskrsno slavlje se sprema
i makar još jučer bili smo skupa
danas već, eto, ni tebe nema

i gledam kako odlaze i drugi
na cesti sve manje poznatih lica
i našem letu prolaznost stiže
ko svako jesenjoj seobi ptica

 

JEDNOM KAD ME VIŠE NE BUDE

(Blok: Osobno intonirano)

 

biti val
biti pjena
biti pijesak
školjka biti
biti biser
čak otpalo krilo galeba
u vodi nasukanoj na morskoj hridi
podno vječno plavetnog neba…

o, kako rado -jednom
kad me više ne bude