“ZAŠTO BOGOVI ŠUTE”

poezija u prozi

Sinopsis

Ogledni arak

ONOZENALJSI ELIKSIR

Izvuklo proljetno sunce i mene iz moje nastambe poput guštera ispod kamena pa i sama zasjednem na jednu od mnogih, od jutra prepunih osunčanih gradskih terasa. Sjedim, pijuckam kavu i promatram uličnu živost. Mimohode uokolo šarene odjeće najmlađih s igračkom u ruci, starijih s mobitelom i/ili povodcima s kućnim ljubimcem, horde glasnih, na momente preglasnih, ipak nedovoljno da nadjačaju glas unutarnjeg potonuća – osjećaj sebe poput prazne ljušture. Prekriva ga tek lažno-sretni osmijeh što ga nepogrješivo uočavam na svakom licu jednakoga potonuća stoga i misao nastavlja kljucanjem: Bože, koliko nas je još na svijetu takvih, samih za svojim stolom, u društvu samo sa svojom kavom ili čajem i osobno intoniranim lažnim osmijehom – izdajicom neizbježnog da smo i sami sve bliže onima, jednako nebrojenima, što možda baš sada, poput mene, na svojim nebeskim terasama, ispijaju svoj onozemaljski eliksir.

TEK JEDNA SVJETOVNA
(Blok: Zašto bogovi šute)

Bodre riječi evanđelja: … u Oca moga ima mnogo stanova da nema zar bih vam rekao: idem pripraviti vam mjesto?! No, ustalile se te riječi u posljednje vrijeme da ih se i prečesto čuje, zato, ne zamjeri, Bože, što sam samo čovjek, pa umjesto zahvale za mjesto u stanu Oca