“ŠTOKAJBRE”

dramski tekstovi

Sinopsis

 

Osamostaljenjem vlastitih država, državljani bivše, zajedničke, umnogome ostaju i dalje vezani rodbinskim, prijateljskim, poslovnim i inim vezama, pa ni danas nije moguće u potpunosti izbjeći međusobnu, osobitu jezičnu šarolikost. A budući da jezik i oplemenjuje, umjesto da ga se guši, treba ga širiti, u kom smislu govore i ovi dramski tekstovi. Upućuje na to i sam naslov, „ŠtoKajBre“, jezičnom kovanicom u smislu licentia poetica. A riječ je o šest tekstova – dvjema komedijama (Gypsi magic studio i Kapitalac na gradele), dvjema satirama usmjerenima prema uvijek aktualnim društveno-političkim zbivanjima (Gospođa mama i Admiralova djeca), a jednako su zanimljiva i preostala dva teksta, parodija na budući život čovjeka, predstavljen kroz život skladne termitske zajednice, Poljubac smrti u termitnjaku, te drama Pogled iz plakara, na temu obiteljskog nasilja, u osobitim uvjetima pandemije koronavirusa.

Ogledni arak

 

KAPITALAC NA GRADELE

(komedija, ulomak)

 

Glavni lik “Kapitalca na gradele”, imenjak glavnog lika istoimene najpoznatije komedije Marina Držića, “Dundo Maroje”, u ovoj komediji završi u omanjem gradiću sjeverozapadne Hrvatske gdje kao novopečeni predsjednik gradskog mjesnog odbora ne može izbjeći tamošnja životna događanja. Izluđen već prvog radnog dana, stoji pokraj prozora ureda i telefonira, glasnim govorom, kao da viče. Za kompjutorom sjedi sekretarica Mala, žvače žvakaću gumu i netremice gledajući u Dunda bez emocija prati njegov monolog.

DUNDO:
Alo, jel’ to policija? Oli me čujete? E, fala bogu da se neko javija. Zoven, evo, već po ure, a s druge strane samo automatska, ka mrtvo kljuse. I makar ja činim da je hitno, i da zove osobno (akcentirajući) pridsednik glavnoga gradskoga misnoga odbora… Molin? (zakratko, afirmativno klimajući glavom): Naravno da san to ja! A ko nek bi se drugi javija na službeni telefon?… Ma razumim, jesan, novi san i naravski da se triba predstavit, zato, hajd, zapiši ime i prezime: Dundo, a prezime Maroje… da, da, jest, već san to čuja, ka oni poznati iz lektire, ća ga ja inače ne poznan, a bojin se da ni on mene ne zna. I ne znan jesmo li u rodu, oli nismo… E, ne kažen, može bit i da je umra, pokoj mu duši, ako jest, a i ja ću, i to samo zaradi ove funkcije u ovo misto, di su svi već od rane zore popizdili! … Molin?… Ne, ne radu nered, dapače, nigdi ni žive duše, nego su nered već napravili i sada samo zovu na telefon da mi se od ovoga fiksnoga desni ušni bubnjić već rastegnija ka babine gaće… Pa ne, ne, ne kažen ja, imadu ljudi pravo i zvat, i znat, ali im ja ne znan odgovorit. Neznan zašto se od jutra najednom ne može na ulicu ni nogon, ni auton, ni livo, ni desno, i zaradi čega je zakrčeno cilo misto! Ja san ti, dušo moja, Dalmatinac, a ovi ovdi, neki čudan svit, iznijeli noćas na ulicu sve što im se našlo pod rukon i slamu, i perje, i kukuruzovinu, i kestenje, i jabuke, i neke letve, ma, govorin ti tako kako vidin kroz prozor iz svojega ureda, ispod kojeg, eno, stoju, i štednjak i komode, i oni, papir, ajme, gospe ti, izrezali ga na oni, rezač, pa ga ima više od dvi tone!… Molin?… E, to ti se i ja pitan! Pitan se i di su sve to našli i kako ćedu sutra sve to vratit u kuću kad se sve lipo zalipija za oni, med, ća su ga metli ispod, pa se ulice sjaju i svitle ka more u bonaci… E, istina je, najvažnije pitanje i jest kako ćedu na kraju sve to počistit kad ovi, Među-morje nije ka naše, doli, da se digne valima i burom te sve lipo otkanta ravno na pučinu… Molin?… Pa naravno da sam zva i komunalce, njih san zapravo prve zva, ali su i oni mene otkantali, od prve…. Zašto? Zato jer san se ja zeznija. Na prvu san mislija da je rič o neki njiovi kongres, ća bi ga ovi domaći tribali održat u ozračju, da rečemo, ka šta je ovi nered kakav njima i triba za onu vižbu “Ništa nas ne smi iznenadit”, ali, kažen, zeznija sam se, jer nije bila vižba pa zato nima ništa niti od čišćenje na taj račun. I još san zapravo dobija i po nosu jer kažedu da kako se može tražit od običnoga svita da se držu reda kad im ni pridsjednik misnoga odbora, a to san ti sada ja, ne zna da oni već deset godina čistidu po iston rasporedu: u ponediljak kabasto, u utorak, oni, PVC, u sridu staklo, pa papir, i tako redon, uglavnon, podvukli su, da oni (akcentirajući) s izvanrednin odvozom neregularnoga otpada nimadu ništa i da zato onaj ko je zasmradija neka lipo i odsmradi, a, ja, ako tomu smradu ne znan ime, onda neka lipo zovem policiju!… Jest, tako je. I zato san ja sada zva vas!… Molin?… Svedoke?! Kakve svjedoke?… Ajme, Gospe ti mile, ženo, Božja, šinjora, oli šinjorina, ne znan koja si, i imaš li ti uopće pojma di živiš? I u koju si državu?! I imaš li ti pojma, ženo, da je i u našu državu, a Bog mi je svedok, još uvik i u svemu samo Bog svjedok!?… Alooo! Alooo!!! Alooo!!!! … (sam sebi): Asti, kulture, Gospe ti mile, spustija mi slušalicu! I ća mi je sada za činit, Mala? (Kraj ulomka)

ADMIRALOVA DJECA

(satira, ulomak)

 

Jutro je. Otac, Mati, te sin i kćer, Goran i Ana, ulaze u dnevnu sobu i započinju dan uobičajenom životnom rutinom. Otac pali TV i sjeda na fotelju ispred prijemnika; Majka kuha kavu; Ana, na strunjači radi strečing i vježbe joge; Goran, glumac, uvježbavajući tekst u ruci, hoda stanom gore-dolje. Nastavak osobnih tekućih poslova ne remeti konverzaciju koja slijedi.

GORAN:
(Teatralno.) “Mi morir, se non aver la signora; mi štar malanconico; mi non poter mangiar. Tu mangiar presto, antar la signora, prometter ducati mille, do mila. Meglio spender ducati che perder vita… Ubi me kad mi to reče…”*

OTAC:
(Zapiljen u TV prijemnik, Goranu, preko ramena.) Može li tiše, Hamlete? Ništa ne čujem.

GORAN:
Nije Hamlet, nego Pomet! Dundo Maroje, Marin Držić.

OTAC:
(Naoko nehajno, zapiljen kao prije.) Pa zar ih ti sve troje, ili četvoro glumiš?

GORAN:
Ovo je Pometov monolog, tata, iz Dunda Maroja, zar si već zaboravio?

OTAC:
E, pa tako reci. Znaš da mi talijanski više ne ide.

GORAN:
Oh, pa ni Pomet se baš nije mogao pohvaliti. Ali se snalazio. Slušaj prijevod što je zapravo rekao: “Ja umrijeti ako ne dobijem gospu, ja biti tužan; ja ne moći jesti. Ti brzo jesti, ići u gospa, obećati tisuću dukata, dvije tisuće! Bolje potrošiti dukate nego izgubiti život…

OTAC:
E, pa baš dobro natuca, no najvažnije je da se shvaća što je rekao.

MAJKA:
Da. I ja sam shvatila, mada bi možda bilo bolje da nisam.

GORAN:
A u čemu je problem?

MAJKA:
U dvije tisuće. Kod Talijana isto kao i kod Turaka.

OTAC:
Dukata, ženo, ne kuna, ne lira, ne eura!

MAJKA:
Valuta nije važna, važno je samo ono malo balkanskog kopna između. Mislim, na Italiju i Tursku.

GORAN:
O čemu pričaš, majko?

ANA:
Dobro pitanje, ni ja ne razumijem spiku.

MAJKA:
Govorim o vrijednosti žene.

OTAC:
(Podsmješljivo.) E, pa, danas ćeš ti vidjeti tu vrijednost, draga moja. Danas će je Jagiz, upamti što sam ti ja rekao, priklati kao pile. Kao domaću kokoš, ili krmaču. Čim otvori usta – gotova je.

MAJKA:
Ali, Edže ih neće otvoriti! Edže neće izdati Fazilet. Ne samo zato što joj je mater već i zato što Fazilet nije ništa kriva.

OTAC:
Nije u pitanju krivica, ženo, nego čast, a možda su u igri i one dvije tisuće dukata. Ista priča kao i kod onog, Talijana.

GORAN:
Dunda Maroja ili Marina Držića? Nisu Talijani, tata, Držić je naš čovjek, Dubrovčanin.

ANA:
Ne trudi se braco, starci su nam ionako u drugom filmu.

MAJKA:
Nije film nego serija.

ANA:
Tipujem na tursku.

MAJKA:
(Preko ramena, objašnjavajući.) “Fazilet i njene kćeri”. Školska lekcija na temu uvažavanja i poštovanja žene. Kao stvorena za naše balkanske prilike u kojima je žena, nažalost, još uvijek samo – molto miseria!

OTAC:
Molto miseria?! Je li? A što tebi fali?

MAJKA:
Za početak samo malo pristojna mirovina.

OTAC:
Ne zagovaram državu, i moja bi mogla biti veća, ali postoji zakonska skala po kojoj se tvoja ni po stažu, ni po visini plaće ne može mjeriti s mojom, a moja je svejedno veća tek za koju zericu.

MAJKA:
(Sarkastično.) Pa takva je skala. Ne?

OTAC:
(Nevoljko, procijedi.) Da, takva je skala.

MAJKA:
A što se minimalca tiče, ja sam njime čitav svoj radni vijek kreditirala državu. Da, točno tako, kre-di-ti-ra-la! I umjesto da mi ona, sada, tu moju “apanažu”, pozajmicu, kredit, zovi to kao god hoćeš, pošteno vrati, čak s kamatama, kako zajmu i priliči, ona meni, pozivom na tvoju skalu šalje to što mi šalje. Mizeriju zvanu mirovina.

OTAC:
Ima i manjih od tvoje pa ljudi šute.

MAJKA:
A zar ja ne šutim? A šutjela bih i dalje, no od jučer mi to moral više ne dopušta.

OTAC:
A što ti se to jučer dogodilo?

MAJKA:
Meni, ništa, ali njemu jest. Ta se lopuža domogla i ministarske fotelje!

OTAC:
Nije jedini.

MAJKA:
Nažalost, no više nećemo šutjeti.

OTAC:
Mi?

MAJKA:
Ti ne moraš. Ti i dalje čuči gdje jesi, rješavaj ukrštene i prati politiku na TV-u. I bez tebe nas ima dovoljno. Ravno šest tisuća. Tri tisuće nas, radnika, a ostalo su članovi naših obitelji. S djecom, sva već punoljetna s pravom na odlučivanje.

OTAC:
A, ćorava posla… demonstracije… Zaboravljate da su dizali glas i drugi pa svejedno “luk i voda”. Onima gore ni dlaka s glave dok ovi, što su štrajkali, samo do kraja prolupali sa živcima. Zato ne znam što očekujete vi, nakon dvadeset godina.

MAJKA:
Radi se o novoj prilici.

OTAC:
Da, a to je?

MAJKA:
Sukob interesa.

OTAC:
Ma čiji sukob interesa, ženo božja, o čemu pričaš?

MAJKA:
O novopečenom ministru. Taj je beskičmenjak za jednu kunu, dakle, krajnje besramno kupio našu tvornicu te bez da je i okom trepnuo stjerao nas šest tisuće duša na ulicu glupoj državi na grbaču.

OTAC:
Ponavljam ti, ženo, dogodilo se prije dvadeset godina kada sukob interesa još nije postojao.

MAJKA:
Ali danas postoji. Štoviše, sad su već u igri i admiralova deca.

OTAC:
Admiralova djeca? Ma kojega admirala? Pa bar sam ih ja sve znao…

MAJKA:
(Nestrpljivo.) Ušuti, čovječe. Nije riječ o tvojim admiralima s pitajboga koliko zvjezdica na epoletama na ramenu nego o zvjezdicama što se prostrle niz obalu da ih danas, eno, već od Iste do Boke Kotorske.

ANA:
Hoteli tata.

OTAC:
Da, hoteli, kužim, i što bi sada trebalo? Rušiti hotele? Pa to je jedina grana na kojoj država još uvijek koliko-toliko sjedi.

MAJKA:
Ne spominji državu, ne zanima me. Sve ovo je ionako njeno maslo. Gurnula je pod led cijelo gospodarstvo uključujući i našu tvornicu. I zato ćemo mi pustiti njega da sam sebe sruši. Treba mu smo još jedan korak.

ANA:
(Punih usta, žvače jabuku.) Kužim. I Bog blagoslovio istraživačko novinarstvo. Izbacuje na površinu svu sramotu države pa joj već i ova pod rukom. Prijateljica iz istraživačkog šapnula mi je u povjerenju da se kod ovoga čeka još samo da popuni svoju imovinsku “burmuticu” te sam sebe upeca kao ribu baš na “Admiralu”. Još uvijek ga nema u knjigama. Samo teren. Domaća oranica. I što je najgore, već petnaest godina se pravi blesav pa “naivno” porez plaća na oranicu, a ne “Admiral”. Pitanje je samo hoće li država pokušati barem na njemu ispoštovati pravdu umjesto što plaća suce da joj pune proračun s 12,45 kn neplaćene TV pretplate kako je jučer pisalo u novinama i to naplatom o starice od 80 godina.

GORAN:
Pa ministra treba zaštiti. Zar ne, tata? (Sarkastično.) To je nama vaša borba dala.

OTAC:
Ja ne poričem stvarnost, mada priznajem da se za ovakvu nisam borio. Borio sam se za vlastitu državu, i prvu i drugu, i kod obadvije za slobodnu, pravdu, jednakost, demokraciju. I to kroz dva rata! Drugi, svjetski, iz kojeg imam i partizansku spomenicu, a i ovaj, devedesetih, domovinski.

GORAN:
Izvini, tata, no baš se i nemaš čime pohvaliti. Partizansku si morao već odavna spaliti jer si radi nje postao komunjara, a za ovaj drugi nisi čak ni spomenicu dobio.

ANA:
Ha, ha, ha (Sarkastičan smijeh.) Istina, tata. I moguće je da si se u oba rata zapravo borio za krivu stvar. Zamjena teza. Zanijelo te domoljublje, a na kraju ispalo da i nije bila stvar u domovini. Trebalo se boriti za lovu i pozicije. (Kraj ulomka.)

———————————————————-
*Marin Držić / Novela od Stanca – Dundo Maroje, Školska knjiga Zagreb, 1989., priredio dr. Frano Ćale