“PRIČE ZA NAJ DJEČJE UHO”
priče za djecu
Sinopsis
Nisam pobornik medijskog sadržaja koji danas u većini zabavlja najmlađe borbenošću, agresijom, bahaćenjem, vrijeđanjem, nadmetanjem u raznoraznim neprimjerenim “vještinama”, sve uz viku, dreku i sl., posve primjerenog komuniciranja u edukativnom smislu. Takvi neodgojni obrasci ponašanja plasiraju se kao zabava, pri čemu se zanemarujući da djeca upravo iz te zabave uče. Upijaju, i ponavljaju. Prvo u kući, potom u školi i na ulici. Stoga ova zbirka sa dvadeset i pet priča: bajkovitih, životnih, ljubavnih, spekulativne fantastike čak arhaičnih nudi djeci realnu sliku svijeta, dakle, bez podilaženja, prešućivanja, lažnog moraliziranja… Priče su sabrane u četiri bloka: Priče s planete gusaka, Priče s ruba sna, Priče za naj dječje uho i Priče za ljubavne neznalice. U oglednom arku, u nastavku, tek dvije, cjelovite. Neće biti zadugo, zbirka je srećom na ilustriraju u sklopu objave u nakladi HRVATSOG DRUŠTVA KNJIŽEVIKA ZA DJECU I MLADE, KLUB PRVIH PISACA
Ogledni arak
TAJNA LUKINOG SKLADIŠTA
(Blok: Priče za naj dječje uho.)
Lukinu se sobu oduvijek svakojako nazivalo: odlagalište, smetlište, stovarište, skladište, no iako se s vremenom uvriježilo ovo posljednje ipak ni “skladište” nije bio odgovarajući naziv. Jer, u skladištu se, i usprkos nebrojeno stvari, uvijek točno zna gdje se koja nalazi i gdje ju se može naći, iok su se u Lukinom “skladištu” sve stvari uvijek nalazile na istom mjestu, u sredini sobe, na nepreglednoj gomili koječega.
Izvirivale su stoga iz te gomile i patike, i majice, i cipele, i hlače, i košulje, i potkošulje, i pribor za crtanje, pa CD-i, i stripovi, knjige, bilježnice, potom skije, peraja, pancerice, špekule, raznorazne kocke i figurice, teniske loptice, lopte za nogomet i košarku, ribički štapovi, kutije, torbe, vreće i vrećice, nebrojeni komadi domina, puzzli, lego kocki i slični stvari, a bilo je čak i staklenki, s mamcima za ribe, suhim biljem, čudesnim primjercima leptirovih krila, zanimljivim oblucima riječnoga šljunka, dok se u jednoj nalazila i usahla voda, i u njoj žaba, žuto-zelena, buljooka, što ju je Luka još tko zna kada bio ulovio u obližnjoj bari.
Luka nije bacao ništa. Čuvao je i nepotrebne stvari zbog čega je gomila u njegovoj sobi svakim danom postajala sve veća. I sve opasnija. Visinom samo što nije dosegla strop pa budući da je već prijetila strovaliti se nekome na glavu to u Lukinu sobu više nitko nije ulazio. Čak ni Lukina mama. Zapravo, budući da joj je Luka zabranio smanjiti gomilu i za najmanji zgužvani papirić to je jednaka prijetnja stigla i s mamine strane: svaka Lukina stvarca koja se nađe u njenom hodniku završit će u kanti za smeće.
Mama je bila od riječi i zato je Luka morao biti na oprezu. Vrata na njegovoj sobi stoga su uglavnom bila zaključana. Osobito zimi, kada su se ukućani većinom i zadržavali na toplome, dok je ljeti, kada je Luka u svojoj sobi samo spavao, ratna sjekira oko njegovog skladišta uglavnom bivala zakopana.
No ljeto je začas prošlo, dugi ljetni praznici, također, i već je stigao i prvi dan škole. Školsko zvono samo što se nije oglasilo, učenici su u učionicama već lagano zauzimali mjesta dok je Luka još uvijek preturao po onoj gomili u svom skladištu tražeći neku bilježnicu, olovku te hlače i košulju kako bi se i sam mogao pojaviti u razredu.
I mada je bio red da barem prvog dana škole stigne uređen i na vrijeme, Luki se, nažalost, i opet nije posrećilo. Stigao je kao i lani, u robi izgužvanoj kao da su je krave žvakale, a i uletio je u razred u posljednji čas, tik pred učiteljicom. Srećom, reklo bi se, jer je na svoja uha čuo da već sutradan moraju donijeti u školu i sve knjige, i bilježnice, a i sve ostalo određeno za novu školsku godinu.
Neće biti problema, pomislio je sjetivši se da mu je mama već s početkom ljetnih praznika donijela iz obližnje knjižare sve što se nalazilo na učiteljičinom spisku. I to u novoj školskoj torbi, uredno posloženo, upakirano gotovo kao rođendanski poklon. No budući da je Luka još te iste večeri taj “rođendanski” totalno raskupusio to se sada, nakon dugih ljetnih praznika, više nije mogao sjetiti ni kako izgleda ta, nova školska torba, a još manje što je sve u njoj bilo. Bilo je sigurno samo jedno da su i torba i sve stvari sa učiteljičinog spiska još uvijek na istom mjestu, na onoj gomili u njegovom skladištu.
I zato je Luka, vrativši se iz škole, žurno zabio nosom u onu gomilu. Klečeći na koljenima kopao je po njoj te je i lijevom i desnom bacao preko glave sve za što je mislio da se one večeri nije nalazilo u torbi. Posao je bio velik, ništa manji od same gomile, stoga i ne čudi što je bio posve smetnuo s uma maminu prijetnju. Još manje da bi računao s obiteljskim “odborom za doček odbačenih stvari”, a što je, u sastavu: mama, tata, sestra i mlađi brat uredno skupljao sve što je preko Lukine glave i ramena završavalo u maminom hodniku.
Skužio ih je Luka puno prekasno, kad se gomila već gotovo istopila, a sve nedostajuće stvarce s gomile već bile uredno spakirane u tri ogromne vreće za smeće. Već su bile i na mjestu za odvoz otpada, uz ogradu, nasuprot prozora u Lukinoj sobi.
Promatrao ih je stoga Luka iz svoje sobe nemoćno uzdišući. Mama je i opet održala riječ i više nije bilo šanse spasiti ni najmanji izgužvani papirić odložen u vreću.
I gledajući tako u te vreće Luka najednom opazi i nju: staklenku sa usahlom barskom vodom i žabom. Stajala je ispred jedne od vreća, stoga i nije bilo moguće ne vidjeti je. Još manje ne opaziti kako sada ravno u njega pilji ukočen pogled beživotnog para buljavih žabljih očiju. Nijemo su govorile da staklenku nije smio držati zabašurenu u gomili već na vidljivom mjestu u kom slučaju bi uz povremeno dolijevanje vode žaba iz staklenke možda i danas bila živa.
Luka nije bio bez osjećaja. Gotovo da mu je pozlilo od tuge i grižnje savjesti kada se sjetio da je žabu ostavio bez vode, a i nije znao kud bi od stida pred ukućanima. Staklenka sa žabom bila je njihovo upozorenje. Barem je to bio jasno. Ostavili su je namjerno izvan vreća kako bi ju Luka vidio.
Žablji pogled iz staklenke pak Luki otad više nije izlazio iz glave. I ne samo te noći, u kojoj nije ni oka sklopio kako bi s prvim zrakama sunca odjurio k onoj bari i ubrao u njoj najljepši barski cvijet, plavi iris, te se njime ispričao mrtvoj žabi za svoju nebrigu. A i jurio je kao u bunilu ne bi li preduhitrio smetlare, ranoranioce te prije nego odnesu staklenku stavio u nju ubrani cvijet.
No, nije imao sreću. Smetlari su i toga puta bili brži pa kada je Luka stigao, u dvorištu više nije bilo ni vreća sa smećem, ni staklenke sa žabom. Ojađen, očiju punih suza, spustio se s onim prekrasnim plavim irisom pod svoj prozor i zaplakao. Savjest je velika stvar, shvatio je toga časa, i istom se u ime iskupljenja zavjetovao i žabi, sebi i čitavom svijetu, čak na dvije stvari. Kao prvo, njegova soba više nikada neće biti skladište, a, kao drugo, plavi će iris posaditi ispod svog prozora i brinuti o cvijetu kao da o onoj žabi brine.
Bile su to krasne odluke, a da je i Luka ostao pri riječi svjedoči danas upravo njegova soba. Otada, naime. blista čistoćom kao što blistaju i blistavi plavi irisi cvatući sad već čitavom lijehom ispod prozora njegove sobe.
I ne skriva Luka da irisima mami žabe pod svoj prozor, ne skriva ni da je sretan što mu kreketanjem zahvaljuju na brizi o ljepoti u kojoj uživaju, ali niti ne otkriva da se i danas nada kako će jednoga dana upravo među tim irisima počuti i onu, svoju žabu, kako mu kreketom poručuje da mu je konačno oprostila. (Kraj)
UKRŠTENI GUMBI I RASPJEVANI DIMNJAČAR
(Blok: Priče za ljubavne neznalice.)
“Zar doista baš svakoga dana treba tegliti od kuće do škole, a i natrag i sve knjige, i sve radne i ine bilježnice te svu opremu za tjelesni i likovni? Zar se, zbilja, ne može bar nešto ostaviti u razredu do sljedeće potrebe?!” zvocala je Renata i toga dana putem prema školi kad joj se, svinutoj pod preteškom školskom torbom na leđima, u uho ubaci oštro cviljenje lanca na biciklu.
“Gle, dimnjačar!” uskliknula je ugledavši zanimljivu spodobu na biciklu. U crnom radnom kombinezonu i s crnom kapicom na glavi te dugom željeznom drškom neobične četke za čišćenje dimnjaka, spretno svijene oko ramena, izronio je iza ugla, veselo fućkajući.
Znala je Renata da je dimnjačar Djed Mraz za odrasle. Jer želje odraslih ne mogu stati u vreću s dječjim darovima, a i kako nek bi joj Djed Mraz darovao neku, neopipljivu stvar, poput zaljubljenosti, na primjer?
Da, točno tako. Zaljubiti se bila je najveća Renatina želja. Za razliku od svih svojih prijateljica, naime, jedino ona još uvijek nije znala o čemu se kod toga radi. A i Valentinovo, dan zaljubljenih, opasno se bližilo i zato joj se današnja pojava ovog veselog dimnjačara učinila vrlo znakovitom. Osim toga bila je to jedinstvena prilika da zahtjev za ispunjenje svoje želje uputi na pravu adresu – ravno na “ruke” dimnjačaru.
Naravno,ne na ruke, to se samo tako kaže, a i nije riječ o pismu, poruci ili nečem sličnom. Zahtjev se upućivao putem gumba i na vrlo jednostavan način. Čekaš ugledati dimnjačara, a kad se on pojavi uhvatiš se za neki gumb i dok je dimnjačar još na vidiku, držeći se za taj gumb, izbrojiš od jedan do trinaest, potom i natrag, od trinaest do jedan, nakon čega izrekneš svoju želju u sebi i stvar je riješena – ostvarenje tvoje želje postaje samo pitanje vremena.
Upamtila je Renata savjet prijateljica kako se to radi, međutim,nijemo je kliknula kad je shvatila da ona trenutno nema na sebi ni jedan jedini gumb. Traperice i vjetrovka su se zatvarale zatvaračem, a šal, dolčevita i ostala roba uopće nisu bile na zakopčavanje. Ipak, tražila je i dalje, zvocajući kao prije, ovoga puta u smislu da se takvo što može samo njoj dogoditi, da samo ona nema sreće u životu, itd., itd.
No najednom je zauzda neočekivani bonus. Vrijeme traženja gumba moći će produljiti za onoliko koliko će dimnjačaru trebati da ponovno namjesti lanac na biciklu. Iskočio mu je bio baš toga časa iz kućišta, zato se i čulo cviljenje, objasnila je Iboru, kolegi iz razreda, što se istom pojavio iza drugog ugla. Također kao naručen, u novoj vjetrovki, čak s dvorednim kopčanjem na gumbe!
“Bok, Ibor, ideš u školu?” zapitala je kako bi nastavili razgovor.
“Naravno.” uzvratio je. “A zar ti ne ideš?”
“Idem.”
“Pitam, jer si zastala i kao da nešto tražiš. Zar si nešto izgubila?”
“Nisam izgubila, ali, da, tražim. Tražim vražji gumb, ili dugme kojega kao za peh danas nemam na sebi.” uzvratila je.
“A što će ti gumb? Pa hlače ti ne spadaju, a na vjetrovki imaš zatvarač. “
“Istina je, ali ovdje se ne radi o zakopčavanju, Ibor, gumb mi treba za ostvarenje želje.”
“Za ostvarenje želje?”
“U pitanju je dimnjačar. Zar ga ne vidiš?” pokušala je pojasniti.
“Kako ga ne bih vidio? Mijenja čovjek lanac na biciklu.”
“I sreća je da mu se baš sad dogodilo, to, s lancem. Zapravo sam htjela reći da ako imaš neostvarenih želja, a sigurno ih imaš, jer ih svatko ima, onda iskoristi priliku da ti se ostvare. Dakle, dok je dimnjačar još na vidiku, dok mijenja lanac, uhvati se za gumb, a i meni posudiš jednoga, ako može…”
“Naravno da može”, uletio je Ibor odgovorom, “imam ih na izbor i gotovo za cijeli razred!”
“Odlično, no nama trebaju samo dva. Za tebe i mene. Zato se prihvati svojega, zamisli želju i broji u sebi od jedan do trinaest, a potom i natrag, od trinaest do jedan…” uhitila je Renata izreći sve u jednom dahu.
“Je li to neki štos?” začudi se Ibor.
“Nije štos, to je način na koji dimnjačar ispunjava želje odraslih. Zato ušuti i broji”, žurno će Renata pa zatvorivši oči prepusti se brojanju.
Na isti je način postupio i Ibor. I taman kada su završili s brojanjem završio je i dimnjačar s lancem. Lanac je opet bio na svom mjestu pa se i dimnjačar opet uzverao na biciklu te jednako veselo fićukajući nastavio niz ulicu.
“Bilo bi super kad bi nam se želje ostvarile…” ponavljala je Renata putem dok je Ibor uglavnom šutio. Krizmao je bi li joj priznao da je u onoj žurbi zaboravio upozoriti je na njen gumb, ukrasni, na kapuljači, na kojeg je očito zaboravila, a on u tom petljanu s gumbima slučajno naletio na njega te se umjesto za svoj gumb uhvatio za taj, njen.
Ne bi volio da se Renatina želja zbog toga ne ostvari, a i da ne bi brinula te na kraju upravo njega proglasila krivcima za neispunjenje svoje želje odlučio je zgodu s ukrštenim gumbima prešutjeti.
Strahu, međutim, nije bilo mjesta. Dimnjačar je očito bio pravi majstor. Ne samo u svezi s lancem, jer vratiti lanac na biciklu i nije osobita mudrost, to može svatko. No što je iskemijao s Renatinim i Iborovim željama to samo on zna. Ranata i Ibor, naime, otada su nerazdvojni, a i stidljivo se drže za ruke te se neprestano smijulje i tajanstveno pogledavaju.
I, sad, bez ikakve namjere za provaljivanjem u tajne dimnjačarevog kemijanja s ispunjenjem želja odraslih, ipak me zanima bi li se Renatina i Iborova želja ispunile i u slučaju da su se ona i Ibor onom zgodom uhvatili svaki za svoj gumb, a ne onako kako je bilo, da su im se, tražeći gumbe, splele i želje i ruke?! (Kraj.)