![\"\"](\"https:\/\/petrana-sabolek.net\/wp-content\/uploads\/2023\/02\/maxresdefault-1024x576.jpg\")
(Iz rukopisa “Pri\u010de za naj dje\u010dje uho”)<\/p>\n(Iz rukopisa “Pri\u010de za naj dje\u010dje uho”)<\/p>\n
Ovo nije bajka, ovo je istinita pri\u010da iz jedne od dolina tirolskih Alpa kroz koju i danas prolaze dvije neobi\u010dne \u017eeljezni\u010dke pruge.<\/p>\n
Dolaze\u0107i iz razli\u010ditih pravaca prolaze kroz dolinu k zajedni\u010dkom \u017eeljezni\u010dkom \u010dvori\u0161tu odakle svaka nastavljala dalje, svojim putem. Njihovu sudbinu dijele i sve \u017eeljezni\u010dke kompozicije dok jure\u0107i po njima stvaraju zadivljuju\u0107u sliku “zaljubljenih” vlakova.<\/p>\n
Poljubac vlakova ni u kom smislu nije po\u017eeljan, a ovdje nije ni mogu\u0107 o \u010demu svjedo\u010di i neponovljivo dra\u017eesna slika “zaljubljenih” vlakova \u0161to se ukazivala se i toga dana, toga ljeta, kada su tra\u010dnicama kroz dolinu hitale dvije jednako \u0161arene \u017eeljezni\u010dke kompozicije.<\/p>\n
Svaka sa svojom gomilom vagona i nebrojeno otvorenih prozora na\u010di\u010dkanih glavama brojnih putnika vijugale su kroz dolinu da se s okolnih padina \u010dinilo kako tra\u010dnicama voze tek dvije brajde, prepune debelih grozdova, netom skliznule s padina brijega.<\/p>\n
Vjetar, \u0161to ga je zahuktalo kretanje vagona stvaralo putem imao je i tada posebnu \u010dar. Putnicima je mrsio kose, a prozorskim zavjesama vitlao \u017eustro kao da \u017eeli pozdraviti sve \u017eivo u dolini. Nalik pozdravima putnika. Mahali su gotovo bez prestanka, ba\u0161 kao i Ona i On, zadivljeni svaki svojim, usput uo\u010denim ukrasom doline, svaki u svom vlaku, svaki uz okno jednog od prozora svog vagona.<\/p>\n
I sami zaokupljeni ljepotom doline i zanosnom vo\u017enjom “zaljubljenih” vlakova u jednom trenutku su opazili i jedno drugo. Uz smijeh po\u010deli su si mahati, usmjeravati jedno drugom pogled na zanimljivosti i osobitosti krajolika u prolazu. A i oboje bi zavriskalo poput djeteta na toboganu kad bi se njihovi vlakovi iza krivine pribli\u017eili. Jer oboma im se tada \u010dinilo da \u0107e im se u prolazu i lica dodirnuti. I\u0161\u010dekuju\u0107i pak taj trenutak \u010dvrsto su pridr\u017eavali svoje neobuzdane kose i razigrane zavjese vagona sve dok se najednom oba vlaka nisu zaustavila. U pitanju je bilo stajanje zbog skretnica, no zaustavila se najednom i ona usputna ljepota pa i njihovi pogledi najednom zastali te ostali prikovani: Njegov na Njenom, a Njezin na Njegovom licu.<\/p>\n
Na\u0161li su se, naime, su\u010delice jedno drugom gotovo poput odraza u ogledalu i toliko blizu da su se toga \u010dasa doista mogli i poljubiti. Ali nisu. Smiju\u0107i se, samo su, kao po dogovoru, krenuli uglas svaki sa svojim ushi\u0107enjem, no s jednakim \u010du\u0111enjem. Ona i On, naime, govorili su posve razli\u010ditim jezicima, ne razumijevaju\u0107i jedno drugo niti u jednoj jedinoj rije\u010di! Nerazumijevanje, \u010du\u0111enje, zbunjenost, njen talijanski, njegov hrvatski, nova provala smijeha kad su u poku\u0161aju razbijanja jezi\u010dne barijere krenuli lamatati i glavom, i rukama sve dok se, u tom djeli\u010dku vremena zaustavljenih vlakova ipak nisu na\u0161li na nekakvom, “\u0161epavom” engleskom jeziku.<\/p>\n
\u0160epav-ne \u0161epav ipak je poslu\u017eio svrsi. I u tih desetak minuta, koliko su vlakovi stajali, uz gestikuliranje rukama te smiju\u0107i se gotovo do suza, uspjeli su doznati jedno o drugom i kako se koji zove, i kamo putuje, \u010dak su se sporazumjeli i oko brojeva telefona, odnosno, mobitela. Razmijeniti \u0107e si ih na glavnom peronu \u017eeljezni\u010dkog \u010dvori\u0161ta, \u010dim u u\u0111u u njega, gdje \u0107e se na\u0107i \u010dim si\u0111u s vlakova. A onda su vlakovi opet krenuli. Opet je krenula i njihova vesela igra pa su se Ona i On opet smijali, opet mahali jedno drugom pru\u017eaju\u0107i si ruke kad bi vlakovi usporili.<\/p>\n
Zaneseni, nisu ni primijetili da su ve\u0107 na odredi\u0161tu, da su ve\u0107 i u samu stanicu \u017eeljezni\u010dkog \u010dvori\u0161ta u\u0161li te da im je ostalo jo\u0161 samo toliko vremena da pokupe svoje stvari i napuste svoje “zaljubljene” vlakove. Putnika je bilo more, no oni su se ipak na\u0161li prema dogovoru. A budu\u0107i da su putovanje mogli nastaviti i kasnijim vlakovima to su odlu\u010dili ostati jo\u0161 malo zajedno. Pro\u0161etat \u0107e gradom, popiti \u010daj, pojesti kola\u010d i jo\u0161 razmijeniti poneku rije\u010d. Naravno, na \u0161epavom engleskom, a \u0161to im vi\u0161e op\u0107e nije smetalo. Naprotiv, zabavljalo ih je otkrivanje zna\u010denja nepoznatih rije\u010di, a i u\u017eivali su u novom na\u010dinu sporazumijevanja. \u0160tovi\u0161e, uspjeli su dogovoriti i nastavak prijateljstva uz obaveznu “paralelku\u201c: Ona \u0107e po\u010deti u\u010diti hrvatski, a On talijanski.<\/p>\n
Ljubav na prvi pogled? Mogu\u0107e. Uglavnom, i danas, sa svoje troje djece, sretno \u017eive upravo na jednom od onih brojnih zelenih bre\u017eulj\u010di\u0107a ponad doline. U sje\u0107anje na svoju ljubav odlu\u010dili su nastavak \u017eivota provesti na mjestu s kojeg pogled i danas puca na “zaljubljene” vlakove. A i sporazumijevaju se sad ve\u0107 s lako\u0107om, \u010dak na tri jezika, kao i njihova djeca.<\/p>\n
Naravno da ih nitko nije tjerao u\u010diti, mo\u017eda su mogli i dalje i na onom, \u0161epavom engleskom. No ljubav je htjela da sve bude ba\u0161 ovako kako i jest, a kad ljubav ne\u0161to ho\u0107e, onda se to i mo\u017ee. Za nju nikada nikome ni\u0161ta nije te\u0161ko.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
(Iz rukopisa “Pri\u010de za naj dje\u010dje uho”) Ovo nije bajka, ovo je istinita pri\u010da iz jedne od dolina tirolskih Alpa kroz koju i danas prolaze dvije neobi\u010dne \u017eeljezni\u010dke pruge. Dolaze\u0107i iz razli\u010ditih pravaca prolaze kroz dolinu k zajedni\u010dkom \u017eeljezni\u010dkom \u010dvori\u0161tu odakle svaka nastavljala dalje, svojim putem. Njihovu sudbinu dijele i sve \u017eeljezni\u010dke kompozicije dok jure\u0107i […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":3451,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"gallery","meta":{"_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","footnotes":""},"categories":[7,11,4,1],"tags":[],"class_list":["post-3447","post","type-post","status-publish","format-gallery","has-post-thumbnail","hentry","category-blog","category-djecji_blok","category-proza","category-uncategorized","post_format-post-format-gallery"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/petrana-sabolek.net\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/3447","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/petrana-sabolek.net\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/petrana-sabolek.net\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/petrana-sabolek.net\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/petrana-sabolek.net\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=3447"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/petrana-sabolek.net\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/3447\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":3478,"href":"https:\/\/petrana-sabolek.net\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/3447\/revisions\/3478"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/petrana-sabolek.net\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/3451"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/petrana-sabolek.net\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=3447"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/petrana-sabolek.net\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=3447"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/petrana-sabolek.net\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=3447"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}