“PAMET NA RESET”

kratke priče

Sinopsis

Ogledni arak

OPET KRATKA

(Priča iz bloka: Pamet za generalku)

“O gospode, opet kratka!” izgovaram s uzdahom skidajući s interneta najnoviji književni natječaj. Drugih zapravo i nema pa se i ja rukovodim onim: “daj što daš” ili “kad nema vina dobra je i voda”. I nije da navijam za priču razvučenu poput žvakaće gume, kao Zagorkine, na dvanaest tisuća stranica ili Krležine, u pet tomova, no, ruku na srce, danas, kad nam se život usitnio kao ribanac, roman i slične razvučene književne vrste već u startu opako mirišu na naftalin. Čovjek budućnosti, naime, za koju se i roman prti, odlazeći raketom na posao, sigurno neće posegnuti za pričom što naoko niti sa sudnjim danom ne završava. Uzet će nešto kratko, pitko, nešto u stilu haiku fore, ili zabavnijeg žanra, čak trivijalnog tipa, poput onog: “Ružo moja bijela, što si plava – ko zelena trava!”
I ne kažem, zvuči kao sprdanje, no voljela bih ja vidjeti kako bi Zagorka danas svu tematiku i dramatiku svojih priča, sa svim povijesnim konotacijama te vremenskom i inom dimenzijom predočila minimalistički, u samo devet tisuća znakova, uključujući i praznine, ili, recimo Krležu, kojemu samo jedna rečenica traži čitavu stranicu, a današnji natječaji traže cijelu priču u jednoj kartici.

I nastavljajući, stoga, tako, za onom, uvodnom, ja se ipak okrenem i natječaju u ruci. Možda se finale upriliči na nekom atraktivnom mjestu, u boemskom ozračju, poput vinskog podruma, najbolje uz more, mada ne treba cjepidlačiti, može i na kontinentu, što pak bi, uz dodatnu siću keša, zasigurno trebala biti dovoljna motivacija i meni da i sama posegnem za tom, najčešćom “šaradom” proznog minimalizma.
***

“Pa što je s tobom, ženo, zašto se ne javljaš?” prijekorno će prijateljica, mobitelom.
“Isključila sam roaming, ne želim bankrotirati.” uzvraćam
“Opet si negdje, vani?”
“Aha. Čak preko četiri granice.”
“U Azerbajdžanu, možda? Jedino još tamo nisi bila.”
“Ne sprdaj se, bilo je jako primamljivo.”
“Opet, kratka?”
“Sve znaš.”
“Slutim da si, za promjenu, ovog puta dobila i nagradu.”
“Nisam, no unatoč ulasku u najuži izbor, sve sam otkazala, i to na licu mjesta.”
“A lice mjesta je?”
“Podgorica.”
“Podgorica?! Misliš na crnogorsku?”
“Pa za drugu ni ja nisam čula.”
“Pa kaj si morala u Podgoricu da bi otkazala sudjelovanje?”
“Previdjela sam je.”
“Što si previdjela, Podgoricu? Ili i Budvu, Sveti Stefan, Lovćen, možda i samog reinkarniranog Njegoša, a sve je na tri koraka – gotovo pod nosom.”
“Previdjela sam činjenicu da u Podgoricu – ne smijem.”
“Ne smiješ? Zar si u Podgorici persona non grata?”
“Moglo bi se i tako reći, u svakom slučaju, nije mi bilo uputno izlagati se u njoj ni najmanjem publicitetu.”
“Opa! A otkad ti ne želiš publicitet?”
“Nisam rekla da ga ne želim, nego da mi nije bilo uputno producirati se.”
“Zašto? Netko te ganja? Možda s puškom? Ha, ha, ha, ha! Kalašnjikov ili bombaš, samoubojica?”
“Ne seri, i ne ceri se, nije za zezanje.”
“Uopće se ne zezam, današnji je terorizam ravan čudu tehnike pa bi između ostalog imala i temu za novu kratku.”
“Dobro, samo se ti lijepo zabavljaj sprdanjem na moj račun, a i ne slutiš kako je bilo biti u mojoj koži.”
“No, dobro, daj konačno na sunce i s tim kaj si zakuhala.”
“Čovjeku sam pobjegla gotovo ispred oltara.”
“Pa to želim čuti! Nov podatak! Netko te je u Podgorici zaprosio?
“Nije bilo jučer, još manje u Podgorici, zato sam već i zaboravila.”
“Čekaj, ti si već zaboravila, a, on, kao, još uvijek pamti?!”
“Upravo tako. On je Crnogorac, a njima ti je čast ne samo na prvih deset mjesta već bi se i o jedanaestom dalo raspravljati.”
No, dobro, Crnogorac je, čast mu je i na jedanaestom mjestu, i?”
“I bio je interpretator naših, bumo rekli, laureatskih stihova. No srećom je predstavljanje bilo u mračnom vinskom pa sam uspjela zbrisati prije nego me je opazio.”
“A zakaj te je došla trta ak te nije opazio?”
“Pa nisam rekla da me je došla trta nego da mi nije bilo svejedno. Trebala si ga samo čuti kako izgovara stihove, kroz suze, a samo pravi plaču, ako nisi znala.”
“A kak si vidjela da se je rascmoljil, odnosno da je pravi, ak je u vinskome bilo mračno?”
“Ne govorim o stihovima iz vinskog, nego o onima iz studentskog stacionara!”
“Oh, pa tako reci! Oltar je znači bio u studentskom?”
“Nije, a i ne pratiš me. Posve si izvan vremenske dimenzije.”
“OK, pa prosvijetli me, onda.”
“Oltara nema, izrečen je figurativno, a u stacionaru smo vadili mandule.”
“O, Isuse! Ni ti, znači, nemaš mandule? Ha, ha, ha! Pa to je za crknut’!”
“A kaj se ceriš? Tebi je znači smiješno kaj ja nemam mandule?”
“Ma kaj god, pa nemam ih ni ja, no to je, ženo, vijest iz prošloga stoljeća!”
“U mom slučaju dogodilo se puno kasnije i to za studentskih dana, kada smo se i upoznali.”
“I on je studirao pravo?”
“Ne, bio je pametniji, otišao je na stomatologiju.”
“Ne kužim poentu.”
“Već tada je vladao s dovoljno fiziologije, i anatomije za uspješan studij.”
“Prevedi.”
“Nemam što prevesti. Nakon operacije smo morali svaki dan ispiti vrč s dvije litre nekog ljekovitog čaja za brže zacjeljivanje rane. A uliti u sebe, gutanjem, preko žive rane, dvije litre, makar i takvog, ljekovitog, bilo je jednako dvjema tisućama uboda nožem. Koliko gutljaja, toliko uboda. I dok bismo se mi, ostali, madulaši, gotovo pola dana uglavnom prešetavali svaki sa svojim vrčem u ruci, ne ispivši ga niti do polovice, dotle je dotični sve rješavao u dva gutljaja. Otvorio bi usta i nalijevao, nalijevao, nalijevao, ponavljam samo dva puta, dakle, dvije litre i samo dva uboda!”
“Uh, j… te, koja fiziologija i anatomija?!”
“Ne budi sarkastična, danas se možda tako i čini, ali toga časa, uz naše lelujanje s onim neispijenim vrčem, njegovo je ispijanje bilo čista fantastika.
“I ti si pala na tu fantastiku?”
“A, što ćeš: mladost – ludost. Osim toga upravo tada me je i zaprosio, uz bratovo dopuštenje.”
“Možda s buketom cvijeća?”
“Naravno, to je kultura.”
“I ti si mu se odmah obećala
“Ali sam i zbrisala.”
“A, sad kužim, oltarska simbolika, a on častokrvan pa ni danas da proguta uvredu.”
“Možda više i nije tako, no nisam htjela riskirati.”
“No suze ostaju, a one su klizav teren, draga. Pazi kaj se ne posklizneš još jednom.”
“Ne brini, rekla sam da sam zbrisala, stoga, padam samo s avionom.”
“Zar si već u zraku?”
Aha, već i slijećemo.”
“A što je s kratkom?”
“I ona je na putu. Poslala sam je na drugi natječaj.”
“Aleluja.”
“A vi ste možda još u kafiću? Čujem nekakvu galamu oko tebe.”
“Da, svi smo ovdje.”
“Odlično, onda me pričekajte. Već vidim i taksi. Zato mi naruči jednu produženu, bez mlijeka i šećera, stići će taman kad i ja. (Kraj)

STILIST

(Priča iz bloka: Iz slijepog ugla)

Nije bilo prvi put i gotovo da sam već bio i navikao na poznatu noćnu tiradu svoje žene. Dopuštao njenim riječima da mi prolaze kroz san na krajnje bezazlen način, ulazeći na jedno, a izlazeći na drugo uho. San kao san, obična glupost, mislio sam, te totalno zanemarivši podsvijest nisam ni pokušavao spoznati o čemu je riječ. Utopivši ih u onu, c’ est la vie, moj je život i dalje tekao mirno.

A sama tirada, pak, tekla je u stilu da jâ, bijedni nikogović iliti anonimus prve vrste, ne smijem nikada i ni po koju cijenu smetnuti s uma da zahvalnost za svoj postojeći status na društvenoj ljestvici dugujem isključivo njemu, mom gospodinu šefu, ujedno i našem najboljem kućnom prijatelju, a koji je svojedobno oblikovao moju vanjsku sveukupnost u mjeri da je polučila neslućene rezultate pogurnuvši naprijed ovo moje, ništ’ koristi tijelo, taman za onoliko koliko mu je nedostajalo da ja doguram dotle dokle sam dogurao.

No za razliku od takvih, uobičajenih, monoloških tirada moje supruge, u ovu, noćašnju, uključio se i on, taj, moj, gospodin šef. Htio me je osobno, a sad već i posve otvoreno upozoriti da će ona, dakle moja žena, jednog jutra jednostavno nestati. Nestat će i s bundom i “merdžom” i još ponekom sitnicom s mizerne palete vrijednosti što si ih je za svog bijednog života sa mnom zasigurno i zavrijedila. A što se mene tiče ja ću, prema noćašnjem upozorenju tog, mog šefa, tek tada shvatiti da…

I ja sam shvatio. Doduše, tek danas, i to točno onako kako mi je taj moj, gospodin šef pokušavao objasniti okolišajući sve do zore toga jutra u kojem, fakat, više nit’ žene u krevetu, nit’ bunde u ormaru, a bogami, niti “merdže” u garaži.

Štoviše, više nije bilo ni njega u uredu. Mislim, tog, mog, gospodina, šefa. Postavili su ga preko noći na neko više menadžersko mjesto u središnjici pozivom isključivo na jedan od ona moja tri studentska elaborata kojima sam mu ja, svojedobno, čak unaprijed platio za ovaj svoj postojeći imidž zahvaljujući kojem sam, kako me je žena svojim noćnim tiradama i terorizirala, dogurao dotle dokle sam dogurao – mater li mu stilističku. (Kraj.)