Svašta, nešto

Stihom na sliku

Sentencije

Život je sudbinom režirana premijera bez mogućnosti reprize.

Pribijam čavličima na zid riječi kojim se želim okružiti. Ostale nemaju pristup mojoj idili okovanoj čavličima.

Koliko ljudi toliko kolosijeka kojima svaki svojim putem svoj teret nosi.

Ni stilistima ne polazi za rukom prigodno uresiti svakodnevicu, zato dopuštam srcu da barem ono prigodno pobjegne od nje.

I evolucija je floskula, neki dinosaurusi i danas drmaju svijetom.

Izbori su poput najezde komaraca – ispijaju krv od mandata do mandata.

Ne bih o kvalifikaciji naroda, no fakat ga se farba i striže oduvijek.

Uzaludna su očekivanja sa staza nečovječnosti.

Neizrečena misao kao da nikad nije nastala.

Od vrha do dna – bacanje kamena s ramena; put do vrha je guranje kamena uzbrdo.

Dirigentsko umijeće stvar je duše, a ne dirigentske palice.

Uzalud je sužavati mi vidike – ne želim biti samo konzument.

Za zdrav pogled dovoljna je samo zdrava logika.

Danas i sveta knjiga moli samo da je se pročita.

Suživot – stol i postelja.

Najljepše ljubavne pjesme ispisuju iskre oka.

Samo je ljubav vječna – katkad se ponovo rodi.

Govor ljubavi univerzalni je jezik razumijevanja.

Voljeli smo se kao u bajci i potrošili je prije onog’ do kraja života’.

Samo u bajci smrt dolazi kulturno, kucajući na vrata.

Mirisom sam dunja sa ormara, a trnjem bezopasna samo lahoru i pogledu dok po meni šara.

Pjeskoviti sam zid po kojem vjetar snagom pijeska u oči svoje slike stvara.

Pišem, briše, brišem, pišem – tko mi je kriv kad sam samoj sebi najveći kritičar.

Ne prkosim zimi – samo čekam prvu sunčevu zraku da mi odledi zimom zaleđena krila.

Ni ljepota snježne bjeline zimskog dana nema budućnost – ugasit će je tmina noći.

Ne odustajem od čekanja snijega – volim bijelo.

Stanica nije važna. Negdje moram čekati da mi se sadašnjost skine s vrata.

Na putu vječnosti samo smo koraci u maršu postrojbe bez vojnika.

Aforizmi

Ne može mi ići nabolje kad sam rođen nepotkupljiv.

Nema pravoga puta – pred svakim pravim nova stranputica.

Savjest mi nije na prodaju, ali, ljudi smo, možemo se dogovoriti.

Ni zlo nije palo s marsa – čvrto se drži duše kojoj je baš ono milo.

Vratila bih domovini državljanstvo, ali joj je takvih već pun kufer.

Naravno da Bog šuti – već je i njemu dosta ljudske vjere u njega.

Ne možemo se kriviti što su nas geni oskrnavili za iskrenost i poštenje.

Prestani misliti svojom glavom ako želiš ostati svoj.

Opalio sam mu šamar a on mi se nasmijao – sad mene peče savjest jer njega nije zapeklo.

Narod – svijest mu utrnuta i koža naježena poput načičkanog runa, a navodno nije ovca.

Izgubljen je kompas duše – unaprijed hvala poštenom nalazniku ako ga prije vraćanja resetira.

Zaklela se smrt da se neće paćati u život a eno je – reže mu žile gdje i kako stigne.

Bile bi, regule, bolest i smrt uvijek samo za druge kad sudbina ne bi imala zadnju.

Vlast uistrinu uvijek ima nezavidnu ulogu – narod svakog dana traži novo obećanje.

Ako i zastrani – vlast nije kriva: pa narod joj uporno podmeću krivo usmjerene putokaze.

Naravno da su bolničke liste čekanja preduge kad je privatnih klinika premalo.

Ne znam čemu jagma oko brzine u prometu – dajmo prednost onima kojima se žuri pa ne stignu kočiti.

Miješanje karata je u rukama pozicije. Možda joj se koja potkrade pa se slijedeće posreći i opoziciji.

Uzalud su zamijenili kožuhe za odijela kad glava nikako da siđe s brda ili se spusti s kamenjara.

Bježeći od svakodnevice odlutao čovjek mislima u raj i sada mu više nema povratka – postao je pjesnik.

“Pa-pa komarci! Termički obrađeni i upakirani poput božićnog drvca od danas putem vašeg trgovačkog lanca i na svakoj trpezi.

Nije nam išlo. Ona je mene voljela zbog love, a ja nju zbog bujne kose. Onda sam ja s lovom profućkao, a ona je s bujnom otišla na ćelavo.

Bijeli štap i slušni aparat neopravdano su razvikana pomagala – za političku sljepoću i gluhoću i dalje su neefikasna.

O uspavankama, pričama i sličnim buci-buci stvarima vašem djetetu za laku noć od danas brine – umjetna inteligencija.

Izbori?! Demokratske igre s opozicijom prema regulama pozicije.

Uživajmo u sadašnjosti – budućnost će nam začas pokucati na vrata.

Ne vapim više za dalekim obalama – vodostaj i tamo raste.

A, demokracija? Jel’ to bi ono, trodiobno, po principu ‘ja tebi ti meni’?

„Kokaino sprej” od danas i u svim ljekarnama. Za nejasnoće upitajte svog liječnika ili ljekarnika.“

Zamjenio sam partijsku knjižicu stranačkom iskaznicom i sad vuk sit i koza cijela.

Poteze uvijek vuče pozicija, no možda joj se s kojim potkrade pa se i opoziciji posreći.

Nismo pali na dno – bilo je jače, pa nas je natkrililo.

Haiku