„PETA SIMFONIJA”

Radica s loptom u ruci i ja posljednje smo se ugurale u hlad, gdje sam ju ja zagrlila i rekla da je ona od danas moja najbolja prijateljica.
– I ti si moja. – uzvratila je i ona i izbrisala posljednju suzu na licu.
– Ovde je neka rupa! – čulo se Bojanu.
– Kakva sad opet rupa? – čulo se i Đuku, a i mi ostale smo se jednako zapitale. Doduše samo pogledima, nijednoj više nije bilo do egzibicija nikoje vrste. Bile smo žedne, a lopta za plivanje u Radicinim rukama postajala je sve sumnjivija. Naočigled svih vidno se smanjivala. Nije bilo dvojbe da se izvlačenjem oštetila i da više neće moći služiti svrsi. No nijedna još nije imala hrabrosti naglas izreći neizbježno pitanje: kako ćemo bez nje natrag? Oglasila se samo Đuka povikom prema Bojani.
– Zaviri i pogledaj što je u rupi – posprdno je dobacila Đuka – pa nam donesi vodu i sendviče, a po mogućnosti i još jednu loptu za plivanje jer se ova što smo je izvukle probušila. A ako opaziš opaku čarobnicu Moranu, daj nam znak da mi ostale na vreme poskačemo u vodu.
Na ovo posljednje Radica i ja smo se nijemim pogledom sablaznile: lekciju skakanja u vodu u ‘školi plivanja’ još nismo prošle.
– Hej! – zakratko će opet Bojana šaptom, bez odgovora Đuki. – Ovo treba da vidite, ali jedna po jedna, i to u najvećoj tišini, da ne uzbunimo stado.
– Kakvo sad opet stado? – oglasila se pitanjem i Kaća, no još nismo bile ni stigle do rupe sa stadom a otamo je već izletjelo jedno zvonko meee!, meee! Meketanje jedne od ovčica najavilo je izlazak iz rupe još dviju jednakih, kao i njihove mame, ovce. Gledale smo ih zapanjeno kao i one nas.
– Zar i ovce znaju da plivaju? – čulo se iza mene Radicu, a Neda je uzvratila da znaju i objasnila da se i u Istri, gdje živi njezina baka, ovce s mladima ostavlja na sličnom osamljenom mjestu. Gazda dolazi, obilazi ih i donosi im vodu, a hrana je za badava. Ovce u miru brste okolno zelenilo.
– Znači da su i u Istri torovi preko mora? – zapitala je Kaća.
– A zašto ne? Pa stado se lako prebaci i čamcima. – uzvratila je Neda. – A ponavljam da znaju i da plivaju.
Kao da je znala da razgovaramo o njima, naša ovca s pristojne nas je udaljenosti pronicljivo promatrala. Njene ovčice nisu bile toliko radoznale – podvučene pod nju nastavile su sisati.
– I šta sada? – čulo se po treći put Đuku. – Čarobnice broj jedan, tebe pitam. – dodala je, gledajući Bojanu.
– Još uvijek razmišljam. – mirno je uzvratila Bojana.
– Pa i imaš o čemu. Pred nama je još jedan opasan i dug put povratka prema kampu, sa samo jednom spasonosnom spravom. – uzvratila je Đuka.
– Moram da razmislim, da prevrtim film, da vidim u kojoj bismo režiji mogle natrag. – opet će mirno Bojana
– A režije su? – Đukina sarkastičnost lagano je prelazila u ljutnju.
– Najizglednije bi bilo da jednu malenu vučemo ti i ja, a druga neka pliva s koturom, naravno na smjenu.
– Glupost, a i nebo nam ne ide na ruku, mrači se, a mi smo kao najstarije i najodgovornije povukle za sobom dvije početnice. Krenule smo za tobom kao guske u maglu, slijedile te kao ovce i sad se pitam ako sve i prođe u redu kako ćemo opravdati tu nepodopštinu, da ne kažem ludost? – razložno je rekla Đuka i opet nastavila raspravljati s Bojanom. Mi ostale smo šutjele.
– Malene su baš super, bez njih bismo ostale bez lopte. – Bojana se nije dala.
– Zaboravljaš da ona ide u kantu za smeće! – no ni Đuka nije odustajala.
– A ti zaboravljaš da nas je tajna Ljubavnog otoka vukla od prvog dana. – pokušala je Bojana s jalovim opravdanjem koje je Đuka odmah sasjekla u korijenu
– Vukla je tebe, a ja sam bila samo guska ili ovca.
– A znaš li ti uopće šta je misteriozna špilja, na koju smo možda mogle da naletimo da smo bile malo upornije? Kao i svaka druga pećina, i ona je pravi prirodni spektakl koji ne može da se istraži brodom, nego je potrebno spustiti se ispod Zemljine kore i nastaviti kretanjem u podzemlju… – nastavila je Bojana kao da je htjela opravdati svoj nesmotreni postupak ili jednostavno prečuti Đukine sve otrovnije pokude.
– Za špilju ti treba posebna oprema, curo! Razumeš? Ne bi prošlo spuštanje u nju i penjanje natrag konopcem od kupaćih kostima. – rekla je.
– Razumem, a ti shvati da špilju krase stalaktiti i stalagmiti, prvi vise odozgo, a drugi niču s dna. Među stijenama pak se ugnježđuju bleda vodozemna stvorenja, a tu su i reke koje teku kroz pećinu…
– Halo! Zemlja zove Bojanu! – povikom ju je prekinula Đuka, sad već opasno ljuta. – Spusti se na zemlju, ženska glavo! Mi smo, srećom, za sada naletele samo na tor, tri ovčice s mamom ovcom. Zato brišimo odavde pre nego se vlasnik stada pojavi, pa nas prijavi policiji da smo došle po njegove ovčice za ražanj u kampu.
– I ja bih da krenemo. Mi ipak nismo čarobnice. – oglasila se i Vida.
– Imaš pravo Vida, požurimo. – rekle su i Neda i Kaća i već zakoračile kad ih Bojana zaustavi rukom.
– Neće moći, imamo dvije poluplivačice, a jedan šlauf. – rekla je.
– Pa u tome i jest stvar. Kako ćemo onda nazad? – zapitala je Neda.
– Jedna opcija je da jedna od njih pliva sa šlaufom, a drugu ćemo lagano vući mi ostale, kao što sam već rekla. – odgovorila je Bojana.
– A druga? – zapitala je Đuka.
– A druga je vlasnik stada, on bi nam mogao pomoći. – samouvjereno će Bojana.
– Vlasnik stada? A otkud znaš da će doći? – zapitala je Neda.
– Mora napojiti stado. Ako niste primijetile, posude za vodu su im prazne. – izbacila je Bojana asa iz rukava.
– A ako dovede policiju? – Vida će.
– Pa on i ne zna da ovdje ima nekoga. A i kako bismo mu uzele ovce? Plivajući s njima? – razložno će Bojana.
– Da, teško da bismo mogle za njima… – potvrdila je Vida češkajući se po glavi.
– Nije valjda da znaš priču i o tome? – sa zanimanjem će Bojana.
– Pa naravno da znam. Volim životinje i bajke, mitove i priče… – zaklimala je glavom Vida.
– Pa pričaj onda, curo! Zabavi nas dok vlasnik ne dođe. – rekla je Bojana.
– A ako on stvarno ne dođe? – zapitala je Neda.– Ako ne dođe on, doći će netko iz kampa. Zaboravljaš da su one na plaži čule kuda idemo. – uzvratila je Bojana.
– Odlično! Kaznit će nas da do kraja logorovanja više nećemo smjeti ni nosom promoliti iz šatora. – rekla je Kaća.
– Pa što onda? Vida će da nam priča priče… Kreni, Vido, da nam stigneš ispričati do kraja i tu novu pre nego nas vlasnik stada pokupi. – nekako slavodobitno će Bojana. – O čemu ta govori?
– Priča govori o prvoj plivačici među ovcama po imenu Lana. Naravno da je živjela nekada davno, na nekakvom brdu u čijem podnožju je bilo jezero. Svakog jutra Lana bi iznova kretala na svoju turu plivanja, pa su je prijateljice, trčeći uokolo jezera za njom, zapitkivale: „Zašto plivaš, Lana? Zar ti nije hladno? Krzno ti je posve mokro, kako ćeš ga osušiti?“ No Lana nije odgovarala. Ponosna što njezina bijela vuna sjaji na suncu veselo je plivala u krug. Kao rođeni plivač ponekad bi skočila s obale i zaplivala dublje. A kada je jednog dana počela padati kiša, te je jezerska voda postajala dublja, Lana je zaplivala jezerom s još većim veseljem, dok su je njezine prijateljice, skutrene pod krošnjom drveta, kamo su se sklonile od kiše, s čuđenjem promatrale. No, bilo je to jesensko vrijeme nakon kojeg je došla zima, pa se i Lanino jezero, kako su ga ovčice nazivale, smrzlo. Naravno da Lana nije mogla plivati po zaleđenom jezeru, ali mogla je klizati. Njena ovčja kopita nosila su ju poput klizaljki i prijateljice su morale priznati da je Lana jako hrabra ovca. A priča o njenoj hrabrosti brzo se pročula, pa su k jezeru dolazili mještani i djeca gledajući Lanine bravuroze kako u vodi tako i na ledu.
‘I ja ću se okušati.’ – rekla je jednom jedna ovca. ‘Rado bih da i mene dolaze gledati i diviti se mojem plivanju, klizanju i hrabrosti kao Laninom.’ I bez daljnjeg razmišljanja skočila je u vodu k Lani. Lana je bila presretna. Konačno je imala društvo, a i ta je ovca najednom zaplivala kao rođena plivačica. Shvatile su to toga časa i ostale ovce i strah od vode netragom je nestao. Priča, naime, kaže da je Lana bila prva ovca koja je proplivala, pa ta sposobnost plivanja prve ovce do danas potiče i druge da plivaju i dalje. – Završila je Vida, a Bojana i opet nije imala riječi hvale za jenu priču. Bila je poučna, pa mi ee Radica malo potiho obratila.
– A da pokušamo i nas dve, mislim da skočimo u vodu, ako naiđe opaka vila Morana? Pa nismo veće ovce od obične ovce?
Radicin komentar čule su i ostale i slatko se nasmijale. Ja nisam imala priliku ništa reći jer je Bojana veselo kliknula:
– Žao mi je, ništa od pokušaja, ribarski čamac je na vidiku. Plovi prema Ljubavnom otoku.
– Ma kakav Ljubavni otok? Tko ovdje živi od ljubavi? – Đukina želja za svađom nije popuštala.
– Ovce, draga moja! Ovce! – veselo joj je odgovorila Bojana. – Kako misliš da su nastale one ovčice u onoj rupi, ako nije bilo ljubavi? Zato predlažem da čamac dočekamo pjesmom. Ljubavnom! Vlasnik stada nas neće odbiti, pa će malene do Pakoštanske plaže čamcem, a mi ćemo za njima poput Laninih prijateljica.
I tako je i bilo. Vlasnik stada nije se mogao načuditi našoj hrabrosti da krenemo k otoku plivajući bez odraslih. A da ne bi puno pitao, jer je taj naš potez uistinu bio krajnje nepromišljen i opasan, Radica i ja cijelim smo mu putem pričale o ljepoti našeg logora, našem učenju plivanja, dežurstvu u kuhinji. Rekle smo i da smo posjetili Pakoštane, njihovu crkvu i okoliš, i da nas se sve, ali apsolutno sve, jako ugodno doimilo. Vlasnik stada sve vrijeme se smiješio, vidjelo se da mu gode naše riječi, pa je obećao da će, ako se slučajno dogodi da će mu neko janje ili jarić morati na klanje, on s njime prvo do našega kampa da nas pogostiti. Donijet će ga u kamp da nam ga kuharice ispeku.
– Ne daj Bože da se to dogodi! – kliknule smo Radica i ja izlazeći iz čamca. – Neka samo ostanu živi i zdravi!
– I neka nam čuvaju Ljubavni otok! – dobacila je Bojana za čamcem.