…vezivanjem svojeg pjesničkog rukopisa uz svoprotežnu češku usvojenicu – Petrana Sabolek bez oklijevajućeg nećkanja samim naslovom (“Pjesme iz Apsurdistana”) potkrepljuje traženu struju čitalačkog dojma, ukazuje na spisateljsku procjenu prilika, nudi literarno shvatiti opću kob, baš na fonu ‘havelovskog’ angažmana kojeg slavna bugarska teoretičarka književnosti Julia Kristeva pomno definira istinsko disidentstvo jednostavno znači misliti. Jer interpretativni dinamizam u samom naslovu (“Pjesme iz Apsurdistana”) nedvojbeno demonstrira lucidnost (promišljenost) u pažljivom odmjeravanju prizornih smještenosti, cilja izbistreno protumačiti apsurd=besmisao aktualnih životnih i društvenih pojava. Dok prethodno objavljeni pjesnički naslov (“Poetski flešbek”) kompozicijski i strukturom precizno jasno oslikava autoričinu viziju bliske prošlosti, gdje se srođava ratno huškanje s oličenjem zlobe i zla kompletno vidjevši svijet civilizacijski izokrenut u nehumane društvene regulative, kao nastavak “Pjesme iz Apsurdistana” mogu se čitati (autentičnom sposobnošću Petrane Sabolek uhvatiti male no često suštinske i stoga krucijalne momente ljudskog stanja i duha) spisateljskim otporom grotesci i banalnoj ispraznosti nakostriješenih životnih prijepora… O oba djela prefiks je poezija a sufiks posuđenica/usvojenica ugrađenih višeslojnih razotkrivajućih kodova) čime Petrana Sabolek širi tradicionalno poimanje “imena knjige” logikom koja nadilazi elementarnost naziva i ostvaruje se čak izvan ugrađenog “tekstualnog značenja” svojevrsnom permutacijom, ukrštavanjem direktnih društvenih/životnih/intimnih iskustava – kako nje kao pisca, tako i svakog čitatelja. To pokazuje da autorica u svojem pjesništvu može uvjerljivo iskazati i umjetnički izazovno oblikovati raznolika vlastita iskustva, da zna umjetnički kombinirati od najširih društvenih-aktualnih prostora do najunutarnjijih dimenzija duševnosti-emocionalnosti, gdje se zbog njezine jasnoće i sugestivnosti čitatelji lako mogu poistovjetiti sa sadržajem… „Modernist“, Varaždin, Robertina Bartoleca, O NAOPAKOSTI SVAGDANA.