Ogledni arak
(Ulomak iz romana, poglavlje IV.)
Otključavala je gospođa Rebeka vrata Juditinog stana drhtavim rukama, a našavši se konačno i unutar prostora poznatog poput vlastitog doma, s apsolutnom nemogućnošću probavljanja netom primljene nemile vijesti da njene prelijepe susjede Judite više nema, gospođa Rebeka je zastala nasred dnevne sobe i kao da se prvi put nalazi u njoj ostala zadivljena poznatom zimzelenom kompozicijom u keramičkom loncu na sredini sobe. Bio je to patuljasti grab opleten bršljanom i urešen zanimljivim još nedovoljno razraslim grmovima imele po sebi.
I čemu sada i taj stan i ta zimzelena kompozicija i ti prepuni ormari… zapitala se u mislima zagledana u nebrojene, pomno birane komade odjeće što su joj se već časak kasnije, slamajući joj srce, nudili iz ormara. Svojim besprijekornim izgledom i kvalitetom jednako su bili spremni za posljednji ispraćaj svoje vlasnice.
Tupo hodajući za nalogom policije, pitajući se što izabrati,noćašnje su joj se hijene i dalje svejednako cerile. Izvirivale su iza svake vješalice, redom kako ih je pomicala, ostavljajući za sobom haljinu za haljinom, kostim za kostimom, vestu, jaknu, kaput…
I tko zna dokad bi tako neodlučno gospođa Rebeka prebirala da je u jednom trenutku ne oplete neugodna pomisao da možda pogreške nema te da je doista u pitanju Judita. Zar u tom slučaju ne bih morala razmišljati njezinom glavom? Izabrati dakle ono u čemu bi i ona sama najradije pod zemlju, kad već mora?!
A krenuvši za tim pitanjem dilema je bila riješena gotovo istoga časa. Izbor je pao na dugu haljinu od tila, bajkovitog kroja, u svim tonovima ljubičaste boje. Plijenila je i čudesnim materijalom od kojeg je bila napravljena. Moglo ju se smotati u vrećicu, ali kada bi ju se izvuklo iz nje i dalo joj slobodu nabori haljine bi se počeli paperjasto puniti šireći se poput paunova repa.
Dovukla ju je Judita prije nekoliko godina iz Francuske kako bi bila spremna za svoje vjenčanje, danas-sutra, kad dođe vrijeme, kako je govorila. Pa ne bi li zadivila gospođu Rebeku, jer koga bi drugoga, odmah ju je i odjenula te se počela vrtjeti u njoj. Ljubičastišušur zadivio je tada gospođu Rebeku da je i sada zastala pred poznatom slikom u mislima – vesele mladenke neizrecive ljepote.
Vrtjela se, naime, i toga časa pred njom zanijela plesom kao da je znala da će joj taj prvi biti i posljednji.,
„Ljubičasto, pa što? Zbog čega bi na vjenčanju uvijek sve trebalo biti bijelo?“ uzvratila je tada Judita na gospođinu primjedbu o boji.
„Da, zašto?“ zapitala se sada i sama. Iako nije voljela ljubičastu, Juditinom izboru ni tada nije mogla prigovoriti. Zablistala bi i u toj ljubičastoj kao nijedna u svojoj bijeloj, govorila si je i toga časa smotavajući ljubičastu vjenčanicu u poveću vrećicu.
No slijedila je još jedna selekcija, još jedan izbor, jednako težak, a ticao se donjeg ženskog rublja. Poveća ladica komode ispod prozora bila ga je puna budući da je Judita bila gotovo opsjednuta tim, u pravilu nevidljivim, ali neophodnim komadima ženske odjeće. Svakojakih krojeva i boja, govorili su i sada u ime vlasnice: Ne dolazi u obzir da me bilo što, osobito ne smrt, dočeka na cesti u nepriličnom donjem rublju! Tim je riječima uzvraćala i gospođi Rebeki na prigovore o kupovanju vazda novih, uz gomilu postojećih, još neraspakiranih kompleta. I možda su joj se upravo stoga, ti, neraspakirani, s etiketom, sada gotovo proročanski, podrugljivo nudili svojim bludnim izgledom.
No taj se izbor u konačnici ipak pokazao nešto lakšim. Presudila je boja haljine, zato se zakratko našao uz nju i jedan ljubičasti, dakako, nov i s etiketom. Uguravši sve to u jednako ljubičastu vrećicu gospođa Rebeka se još jednom zapita zašto baš ljubičasta. Zašto baš ta boja koja je nju oduvijek podsjećala na smrt. Na one trake s posljednjim pozdravom na vijencima najmilijih, roditelja i ostalih, što su joj i sada zatitrale pred očima pa su joj suze nastavljale i dalje nezaustavljivo vreti u očima.
Sve svoje je sama otpravljala, redom kako su, potaknuti bolešću ili sudbinom, zorili, kao što će, kako se činilo, sada morati “otpraviti“, pospremiti i Juditu.
A možda je Judita takvo što i sama predvidjela prostrujalo je gospođi Rebeki najednom kroz glavu dok je zaključavala za sobom vrata Juditinog stana. Jer, čak ju je i ta, ljubičasta vrećica u ruci, sada već ispunjena Juditinom robom za pokop čekala na vrhu
ladice kao poturena za upotrebu. (Kraj ulomka.)
