Može se uzeti tek kao igra riječi, no sve ima smisla do besmisla, do apsurda, do stvari bez vrijednosti, do nemogućnosti da promijeniš stanje i otmeš se osjećaju nemoći,osjećaju stjeranog u slijepu ulicu, osjećaju gurnutog u labirint bez izlaza, osjećaju dirigenta bez orkestra ili obrnuto, daltoniste s paletom boja pred slikarskim platnom, ratara bez zemlje… Smisla ima samo izniklo sjeme, ljubav koju se čita u oku, vjera bez iluzija, pjesnička s dušom, empatija za razliku od bešćutnosti, poštenje naspram nepoštenja, sloga naspram nesloge, sreća naspram tuge, mir naspram rata – i ne treba duljiti, niz antonima predug je, zato se zaustavljam tek na pitanju smisla utjehe ili spokojstva duše okrenute životu bez smisla.