Već 21. stoljeće a svijet još uvijek u zabludi – još vjeruje da čovjekoliki nečovjek više ne postoji, da je odavno izumro, i zato sada s nevjericom prati kako se ovaj već deseti dan oholi svojom prepoznatljivom slikom surovosti, nehumanosti, bezobzirnosti, nečovječnosti, izopačenosti, i da ne nabrajam dalje, jer ima još, dok svojim jednako prepoznatljivim mumificiranim licem, iz svog kukavičjeg gnijezda mirno broji žrtve svoje bestijalnosti.

i neshvatljivo je da svijet ni danas, u 21. stoljeću, ne uspijeva na vrijeme prepoznati tu bolest te dok još nije kasno otrgnuti joj iz ruku uzde kojima poteže za nos opstanak čitavoga svijeta.

I, što je najžalosnije, današnji čovjekoliki nečovjek nije jedini – povijest govori o čitavoj plejadi jednakih, od Atile Biča Božjeg, preko Napoleona i Hitlera do Miloševića i ovog, današnjeg, već jednako omraženog imena
koji, kao posljednji, još ima šansu spasiti svijet od osobne pošasti.

Dakako, pod uvjetom da polugom ili gumbom nuklearke ne potegne i onu, proročansku koja reče: „Ne znam kako će izgledati treći svjetski rat, no četvrti će sigurno biti s kamenjem.”