Nije ovo rokerska, nije niti reperska, nije čak ni bijelo-svjetska, već domaća, istinska, u kojoj se riječi splele da bi rekle što su htjele, a htjele su: da nam se mulja, da svijet s Coronom u propast srlja, da nam stigla nova era pa će čovjek kao čovjek, il’ kraćim putem – s nebodera.
A u tom smislu kat deveti najizglednija je etapa: Al-Kaida i dalje prijeti, Grenlandski se led otapa, Pacifikom tajfuni vrište, uz Indiju monsunske kiše, Kalifornija je požarište, a hram božji – grijehodište.
i stog’ već na rubu snaga željeniju tražim sliku – ma i rodna mi je draga, no ipak biram Ameriku. Tramp je srećom u povijesti, iz “Bijele” se Biden smiješi, no moja i k nebu seže – možda Bog u nečem griješi? Ostalo mu od grijeha tek nešto sitno, ne ukrasti, mizerija, reklo bi se – čak lopovu ispod časti.
I dok jedno s drugim zbrajam kostobolja usput steže, rđav znak mi sudba šalje – crvljiv plijen sam sred njene mreže.
Stog’ pomiren bez ostatka da se s’ srećom neću sresti kad najednom u praznom nizu – natječaj za ceste mesti. Crknut moral istom skače, pogled hita k kontejnerima, pače, srce kuca jače – i iskra plam je makar bez dima.
No i plam je za neke druge, nepotizam guši vjeru, gledam hordu – k smeću grabi, pa ja krećem – k neboderu.
Nije ovo reperska, nije niti rokerska
nije čak ni bijelo-svjetska
već domaća ‘rvatska
u kojoj se riječi splele da bi rekle što su htjele –
a htjele su da nam se mulja (!)
da svijet u propast srlja
da nam stigla nova era
pa će čovjek il’ kao čovjek
il’ kraćim putem – s nebodera.
U tom smislu pak kat deveti
najizglednija je etapa:
Al-Kaida i dalje prijeti
led Grenlandski se već otapa
Pacifikom tajfuni vrište
uz Indiju monsunske kiše
Kalifornija je požarište
a hram božji grijehodište.
I stog’ već na rubu snage željeniju tražim sliku –
ma i rodna mi je draga – ipak biram Ameriku.
Tramp je srećom u povijesti pred Bijelom se Biden smiješi
stoga moja i k nebu seže –možda Bog u nečem griješi?
Ostalo mu od grijehova
tek nešto sitno
ne ukrasti –
mizerija, reklo bi se –
i lopovu ispod časti.
I dok jedno s drugim zbrajam
kostobolja usput steže
rđav znak mi sudba šalje
crvljiv plijen sam sred njene mreže.
Stog’ pomiren bez ostatka
da se s’ srećom neću sresti
kad najednom u praznom nizu –
natječaj za – ceste mesti.
Crknut moral istom skače
pogled hita k kontejnerima
pače, srce kuca jače –
i iskra plam je makar bez dima.
No i plam je za neke druge
nepotizam guši vjeru
gledam hordu –
k smeću grabi,
stog’ i ja krećem k neboderu.