Izvuklo nas proljetno sunce iz svojih nastambi poput guštera pa već i sama na jednoj od prepunih osunčanih terasa sjedim uz kavu i razmišljam. I najednom misao: još sam tu, a kao da nisam, kao da me nema. A vidim narod: mimohodi šarena odjeća za velike i male, u dječjoj ruci igračka, a u rukama odraslih povodac sa psećim ljubimcima. No ni ta živost ne mijenja osjećaj melankolije ili potonuća, osjećaj neke unutarnje ispijenosti što čovjeka nevoljko pretvara u praznu košuljicu kukca. Zakamuflirana lažno-sretnim osmijehom ostavljam ga nesklonjivog na licu nesvjesna da baš tom nesklonjivošću postaje upadljiviji od ostalih. Diskretnim pogledom lijevo-desno uočavam ga i na brojnim drugim licima i zaključujem da nas baš ima: samih, za svojim stolom, u društvu samo sa svojom kavom i tim svojim osmijehom. I pitam se tko zna koliko nas je takvih na čitavoj kugli zemaljskoj. A i pitanje gdje je nebu granica i hoće li biti i na njem’ dovoljno mjesta za sve duše koje će još doći k onima što već otišle pa možda baš sada i same, poput nas, na svojim terasama, gore, ispijaju svoj nebeski eliksir.