U igri „skrivača“ s unucima pravila su jasna. Oni su uvijek pobjednici, a ja, kao dežurni gubitnik, prije nego ih počnem tražiti moram čekati da se sakriju. U pravilu dok ne nabrojim do deset, a u naravi dok ne viknu: „Može!“ Tko mi je kriv kad se ja više nemam gdje sakriti. Ne mogu se uvući ni u ormar ni u prazan kut iza kutne ni u veliku platnenu vreću za igračke. U kadu još i mogu stati ali me se vidi već s vrata, kao što se vidi i „brijeg“ na fotelji ili stolici za ljuljanje, pokriven dekom preko glave. Vidjelo bi me se i iz aviona, kažu skrivači, zato i bivam pronađena u sekundi uz njihovo pobjedonosno: „Apač, baka!“ Naoko nerazumljivo ipak znači da opet žmirim ja i opet brojim kao i prije. No iako postoji mjesto na kojem me nikad ne bi pronašli, vani, iza odškrinutih ulaznih vrata, ja ga ne otkrivam. Odmah bi krenuli sa „skrivačima“ i izvan kuće, možda i preko ograde, a grad nije selo, ponajmanje kao nekad bakino, s ulicama bez automobila i samo s poznatim domaćim svijetom na njima. Mjesto gdje je jedina opasnost za skrivača bilo sijeno što sam ga nakon skrivanja u štaglju tri dana izvlačila iz kose. Mogu, inače, unuci sami i po vani, ali samo u školu ili šetnju, odnosno, na dječje igralište, s roditeljima ili bakom i djedom. Moraju se, naravno, i igrati, a i mogu, igrališta su puna ljuljački i drugih vanjskih igračaka za najmlađe dok smo mi nekad imali samo jednu ljuljačku za cijelo selo. Iako obješena u blizini, na susjedov orah, nije me privlačila. Ja sam više voljela brati cvijeće i plesti vjenčiće nego se ljuljati pazeći da ne padnem. Sa smislom ili bez, tek, pada mi sve ovo na pamet i danas dok opet žmirim i brojim pokušavajući shvatiti s kojim ciljem je igra skrivača izmišljena. Pokazati detektivsku domišljatost u pronalaženju ili sposobnost skrivanja poput krivca, potrebu bježanja od svijeta ili biti lisica, uvijek spremna za skok pa i u „skrivačima“ iskače uz spasonosno: „Spas za me!“ Hm… tko zna… A nije isključeno da se i cilj igre ne skriva u jednostavnosti, možda u potrebi da se „skrivače“ umori kako bi „tragači“ konačno dobili barem malo mira.