Živjela jednom jedna kraljica lijena kao trut. Nije joj se dalo hodati, nije joj se dalo sjediti, stajanje joj nisi smio niti spomenuti i zato je jednog dana odlučila da više uopće neće ustajati iz kreveta. U krevetu će je sluge hraniti, kupati i presvlačiti, glumci će pred njenim krevetom izvodili predstave, a plesači plesati. Kraljica će iz svog kreveta dijeliti zapovijedi i udjeljivati milost, a kako bi vidjela koliko je njen narod radišan defilirat će pred njenim krevetom i slikari, i urari, i zlatari, i postolari, jedan za drugim, svaki sa svojom rukotvorinom u ruci.
I kako se kraljici nije smjelo protusloviti to je u kraljevske dvore najednom nahrupilo čitavo kraljevstvo. Marljiv narod, čekajući prijem kod kraljice, kako bi joj pokazali što su napravili, posve je okupirao kraljevski dvor. Pa dok bi noću spavali po hodnicima i stubištima palače ili gužvali zelene travnjake prelijepog kraljevskog vrta dotle bi danju, motajući se sve posvuda, neprekidno bili jedni drugima na putu. Osobito su bili na smetnji brojnim kraljičinim slugama što su ispunjavajući svakojake zahtjeve svoje hirovite kraljice neumorno jurili čas ovamo, čas onamo. No nisu jurili dugo. Samo do trenutka kad više nije imao tko juriti, kad je i posljednji sluga bio posve spao s nogu od umora.
A kad se to dogodilo kraljevstvom je krenula neugodna priča. Govorilo se da je kraljevska palača strašno neuredna, osobito da je prljava kraljičina soba, naročito njen krevet iz kojeg kraljica, raščupana i neuređena od jutra viče, psuje i kara te poput vještice prijeteći maše kraljevskim štapom.
Priča je nažalost bila istinita i bacila je u očaj čitav dvor. Osobito glavnog podanika dvora. Nemoćan, čitave je dane zabrinuto hodao gore-dolje, ruku prekriženih na leđima.
Znao je podanik sve potankosti o zaštiti kraljevstva, no kako ga zaštiti i od same kraljice, e, tome se uistinu nikako nije uspijevao dosjetiti. Brojni dvorski savjetnici nisu bili od pomoći. Iako složni da kraljicu treba što prije dići iz kreveta nijedan nije znao kako to učiniti. Svaki nasilan pokušaj sigurno bi završio bacanjem u tamnicu, a i svi ostali odavna su se pokazali bezuspješnima.
Čak i lažne uzbune što su ih dvorski savjetnici svakodnevno osobno izvodili. Da bi ih kraljica bolje čula ispod njenih bi prozora vikali paničnim glasom da kraljevstvo gori, da nadire neprijateljska vojska, da je narod teško obolio, da je kraljevska riznica opljačkana…
No, vikali su uzalud jer bi se kraljica nakon svake takve uzbune još jače utaborila u svom krevetu odakle bi i ona vikala glasno da se i preko granica kraljevstva čulo kako su oko nje sve sami nesposobnjakovići i lijenčine te da stoga i nije čudo što kraljevstvo gori, što neprijateljska vojska nadire, što je narod teško obolio, što je kraljevska riznica opljačkana…
„Nemoćni smo, nemoćni!“ kršili su ruke zdvojni savjetnici te jedan za drugim redom odstupali.
„Nemam ni ja više što čekati.“ ustvrdio je na kraju i glavni podanik dvora te se i sam spremio za odlazak. Spakirao je kofere i već je bio i ključ u bravu stavio kad ga nenadano povuče za nogavicu jedan debeli brkati mišonja.
„Ja sam glavni miš u kraljevstvu i tražim hitan razgovor. Po mogućnosti s glavnim podanikom dvora.“ predstavio se miš.
„Ja sam taj“, neljubazno uzvrati glavni podanik dvora pa kimnuvši glavom u pravcu kofera doda, „reci brzo što imaš, vidiš da odlazim.“
„Vidim, no mislim da imam rješenje.“ reče značajno te nastavi povjerljivo na uho glavnom podaniku. „Ja, i moji miševi, dići ćemo kraljicu iz kreveta ukoliko je istina ono što se priča da u njenom krevetu ima toliko mrvica da bi se njima mogli nahraniti svi miševi našeg kraljevstva.“
„Istina je, nažalost, čak i susjednog.“ s uzdahom je priznao glavni podanik dvora.
„Dobro, ako je tako, onda, molim, uđimo, želim pregovarati.“ uzvratio je miš, a i glavni podanik dvora, zainteresiran, okrenuo se na peti i ponovo ušao u dvor. Premjestio je ključ iz vanjske brave u unutarnju te tri puta zaključao vrata na koja je stavio čak i upozorenje: “Hitni pregovori – ne smetaj!”
Naravno da nitko nije smetao, osim toga ni pregovori nisu bili lagani. Trajali su puna tri dana tako da je narod iskreno odahnuo kada su se četvrtog vrata dvora konačno otvorila i u dovratku se pojavili pregovarači s najnovijom kraljevskom poveljom u ruci.
Znatiželjno su slušali što u njoj piše, a u njoj je pisalo: “Ukoliko miševi dignu kraljicu iz kreveta u ovom će kraljevstvu dovijeka živjeti pod posebnom zaštitom dvora.”
„Pod posebnom zaštitom dvora?!“ s nevjericom je zapljuštalo među presretnim miševima. Živjeli bi, dakle, bez mačaka u blizini, kako se inače živi i u kraljičinom dvoru iz kojeg je kraljica, kako joj ne bi noćnim mijaukanjem remetile san, već odavna dala izbaciti na ulicu sve dvorske mačke.
„Što je to?“ nezainteresirano je zapitala kraljica glavnog podanika dvora kada je stao pred njen krevet s molbom da stavi potpis na povelju. “Ah, nešto o miševima.“ rekla je posprdno pa nakon što je potpisala okrenula se na drugu stranu i zaspala.
I budući da je život bez mačaka značio ostvarenje svih mišjih snova to su se istog časa digli na noge miševi cijelog kraljevstva. Pod okriljem mraka, u koloni jedan po jedan, na vrhovima prstiju, poletno poput baletana, bešumno su krenuli put kraljičinih dvora.
Naravno da je kraljica u to vrijeme već čvrsto spavala. I naravno da joj ni u snu nije bila mišja urota, okupacija horde sivih dugo-repića što su svoju kraljicu, čim su stigli do njenog kreveta, počeli okretati i lijevo, i desno, vrtjeti je na njem kao zeca na ražnju kako bi pokupili ispod nje sve mrvice kruha, kolača, mesa, sireva…
Nimalo jednostavna akcija, mora se priznati, jer da se kraljicu pri tom probudilo otišla bi svima glava, zato su miševi bili i više nego oprezni. A kada pak je sve bilo gotovo, vrijedna horda, sita kao nikada u životu te mrtva od umora izvali se na najbliže mjesto, na kraljičin krevet, gdje su miševi, skutreni uz svoju kraljicu, pod njenim toplim pokrivačem, istoga trena i sami pozaspali čvrsto poput kraljice.
Spavali su tako čitavu noć. Kao i ostatak dvora na kojem ionako nitko do svitanja nije smio ni oko otvoriti. Svi su morali čekati jutro, a što je prema izričitoj kraljičinoj naredbi stizalo s dolaskom njezine sobarice.
Tiha bi djevojka, naime, ušla u kraljičinu sobu i snažnim zamahom desne ruke razgrnula s kraljevskih prozora kraljevske zastore, a istodobno, još snažnijim zamahom lijeve, strgnula s usnule kraljice kraljevski pokrivač.
I naravno da je tako bilo i toga jutra. Sobarica je i tad postupila kako je naređeno, no budući da se toga časa u kraljičinoj sobi, uz očekivani par kraljičinih očiju otvorilo još i milijun pari neočekivanih sivih mišjih očiju to je ustrašena kraljica iskočila iz svog kreveta brže i od srne te uz svoju sobaricu urnebesnom cikom i vriskom dala se u nezaustavljivi bijeg kroz palaču.
Za njima, pak, u bijeg iz palače dali su se i svi drugi zatečeni na dvoru. Ponajprije ona horda nenadano probuđenih, a jednako ustrašenih sivih miševa što su poput kraljice i sami počeli panično iskakati odasvud. Osobito iz izgužvanih nabora kraljičinih posteljnih plahti, iz njenih jastuka i pokrivača, iz njene noćne haljine i kape za spavanje, naročito iz kraljičine duge raščupane kose u kojoj su se s mirom gnijezdili čitavu noć. Suludim trkom i sami su se raspršili preko svečanih sala i dvorana te brojnih dvorskih hodnika i stubišta do nepreglednih vrtnih staza i travnjaka. Jurili su glavom bez obzira baš kao što su jurile kraljica i njena sobarica, a i sav ostali narod kojem je toga jutra pete opasno potprašila nečuvena cika i vriska iz kraljičine sobe.
A kada pak se sve razbježalo i kada su dvori ponovo utonuli u davno zaboravljeni mir život je krenuo starim tijekom. Polegla trava u kraljevskom perivoju ponovno je u vis digla vlati pa je čitav vrt ponovo zazelenio. Mirisna svježina cvijeća i drveća ponovno je ispunila zrak, a ugledavši zelenilo i cvijeće ptice su se opet sjatile ponad dvora. Pjesmom su dozivali bivše sluge što su se istom i sami sjatili k dvoru gdje su se samovoljno, bez prijetnji i naredbi prihvatili posla. U miru i tišini, bez nepotrebne halabuke, s veseljem su maljali sobe, prali podove, čistili ormare i ladice, laštili zlatno i srebrno posuđe, uređivali staze i nasade, sad već ponovo prelijepo uređenog kraljevskog vrta. Radili su zapravo i brojne druge poslove sve dok dvori opet nisu bljesnuli starim, odavno neviđenim sjajem.
Naravno da kraljica o svemu tome nije imala pojma. Usplahirena od straha i onemoćala od trčanja skutrila se bila uz visoke zidine svoga kraljevstva što su joj se u bijegu pred miševima ispriječile na putu. Stajala bi pod njima i danas da je nisu pronašli neki dobri ljudi te je ugostili u svom domu dok se ne odmori i oporavi.
A kad pak su na kraju prepoznali u njoj svoju kraljicu krenuše s njom i u dvor, vratiti je kući. Putem su je čak i zabavljali, pričajući joj o sebi, svom životu, ljepotama njenoga kraljevstva. Kraljica ih je slušala pozorno, ali šutke, bez riječi, nijemo promatrajući krajolik u prolazu. Progovorila je tek na kraju puta molbom da je okupljeni narod pričeka u svečanoj kraljevskoj dvorani.
I narod je čekao. Također bez riječi, no s neskrivenom zebnjom jer dići kraljicu iz kreveta i to mišjom okupacijom baš i nije bio čin dostojan hvale.
No da strahu nije bilo mjesta pokazalo se zakratko, čim se pokazala i sama kraljica. U času, dakle, kad je u dovratku vrata zablistala ozarenim licem i čarobnom ljepotom kojoj se sada iskreno divilo čitavo kraljevstvo.
Lelujali su oko kraljice bogati nabori bijele krinoline od samih zlatnih niti istkani, a s glave, sred besprijekorno očešljane crne kose, caklila se briljantna kruna.
„Nikad više u neprovjetren krevet, nikad više u krevet pun mrvica, nikad više bez mačaka na dvoru!“ uskliknula je kraljica kad se ponovno našla na kraljevskom tronu.
No glavni podanik dvora istom se značajno nakašlja i diskretno je upozori šapnuvši joj na uho: „Oprostite, štovana kraljice, ali ono s mačkama neće ići. Podsjećam vas na posljednju kraljevsku povelju prema kojoj su svi miševi vašeg kraljevstva od danas zaštićena vrsta.“
„Oh, da, imate pravo, to s miševima sam posve smetnula s uma.“ zacvrkutala je kraljica te bez ikakvog daljnjeg pitanja nastavila tonom od kojeg se svako uho u dvorani topilo od miline.
„Nisam ni sanjala da imam tako lijepo kraljevstvo i tako dobre i vrijedne ljude. Ali sada kada to znam obećavam da će odsada sve biti drugačije.“
„Živjela kraljica! Živjela kraljica!“ prolomilo se istom toliko glasno da se i preko granica kraljevstva čulo kako sretan narod slavi svoju novu-staru kraljicu.
A glavni podanik dvora i najbrkatiji miš u kraljevstvu šeretski namignuvši jedan drugom, istom se prvi pokloniše kraljici, onako kako i priliči, duboko do zemlje.