Košmar na javi, košmar u snu, bunilo u svagdanjem životu, bunilo u čovjeku.

Sumorna pogleda, bez osmijeha, učahureni kukac, posturom čovjek, s kovid maskom na licu kao odrazom vremena, već posve iskrivljene filozofije, nerijetko i isprana mozga, u ime nekakvog mira i neke slobode, čak neke ljubavi, što ni mir ni sloboda pa čak ni ljubav nisu, na žrtveni oltar nekom svom bogu, danas, već i ljudske glave donosi.

Skuplja ih odstrjelom nasumično izabranih, na ulici, tržnici, školi, bolnici, trgovačkom centru čak i crkvi te zaluđen takvom filozofijom živi svoju jedinstvenu monodramu, od tragedije do tragedije.

Osmijeh, sreća, veselje, komedija, postulati su minulog vremena i čini se da ih je nemoguće vratiti, a ni vrijeme ne može korakom unatrag pa kućni ljubimac 21. stoljeća i dalje ostaje bez kompasa u duši.

Trza mu izgubljena igla kao živo srce u grudima pa i misao trza pitajući se: tko je, ipak, na toj današnjoj životnoj sceni kome kulisa – čovjek životu ili život čovjeku?