Da je mogao samo naslutiti kamo će ga noćašnji san odvesti i što će sve morati u njem preživjeti Sivko ne bi ni legao u krevet. Sjedio bi budan makar i na pragu kuće i čekao jutro. Isto ono kojemu toga jutra, i unatoč buđenju, nije mogao vjerovao da je doista spašen. Zatoje i ostao zabarikadiran ispod pokrivača pa nikako da se oglasi braći što su ga uporno dozivala.
„Probudi se, Sivko, vani je snijeg, idemo se igrati!“ vikali su uglas.
„Otvori oči i ustani! Snijeg bi se mogao i otopiti prije nego istrčimo iz kuće!“ moljakalisu Riđko i Crnooki.
„Spavalica, spavalica!“ ruganjem je pokušao i Dugouhi.
„Pustite ga na miru!“ oglasila se i mama Zečica. „Ako hoće još spavati, neka spava.“
Posljednji se oglasio i najmlađi, Zlatorepić.
„Sivko, da nisi, možda, bolestan?“ šapatom se obratio nepokretnom smotku na krevetu.
„Ne, nisam bolestan, ne brini.“ konačno će i Sivko pa umirena braća veselo izjuriše iz kuće.
Međutim, dalje od vrata nisu mogli. Tek koji korak. Duboki snježni pokrivač iskrio je duž padine brijega, a po takvom snijegu samo je Sivko imao hrabrosti otisnuti se. Napravio bi tragove u snijegu po kojima su zatim i ostala braća mogla skakutati i igrati svoju najomiljeniju igru.
„Zašto nisi htio ustati i otići s braćom?“ upitala je mati Sivka kad su ostali sami.
„Zato, mama, što sam ti htio nasamo reći da ja tebe jako, jako, volim.“ značajno će Sivko.
„Oh, dušo, pa i ja tebe volim.“ uzvratila je mama Zečica iskreno začuđena. Ovakvom izljevu nježnosti, iskazanom bez posebnog povoda nije se nadala pa iako su je Sivkove riječi obradovale ipak se učas, nošena poslom, izgubila negdje u kuhinji.
A Sivko je samo taj trenutak i čekao. Istog je časa još dublje zaronio pod svoj pokrivač gdje se žurno zavjetovao izgovorivši naglas: “Ja, Sivko, najstariji sin u obitelji Zec obećavam da više nikada neću krenuti za nepoznatim tragovima i učiniti ono što sam učinio noćas, u snu. Nastavio sam bio za prvim tragovima na koje sam naišao i tako završio pred vratima najljućeg neprijatelja, ispred jazbine krvoločne vučice!”
Ponovno ga je prošla jeza kad se sjetio sna u kojem ga je ranjena Vučica molila da joj pomogne. Bez Sivkove pomoći njen maleni Vučić sigurno bi uginuo i zato je Sivko odlučio ostati uz njih i pomoći im. Dok Vučica ne prizdravi donosit će Vučiću hranu te im pomagati i na drugi način, obećao je, iako je unaprijed znao da takvo što neće biti nimalo lako. Dvoreći ih, čitave dane jurio je iz vučje jazbine u šumu i obrnuto, a noću, umjesto da se onako umoran odmori i mirno spava, čvrsto bi stiskao uha kako ne bi čuo svoju voljenu majku što ga je, tražeći ga, svu noć kroz plač dozivala po brijegu.
Zato su mu već u snu najstrašnijim pala majčina pitanja kojima će ga dočekati nakon što ga konačno pronađe. Kao prvo, zbog čega je krenuo za neprovjerenim tragovima kad mu je ona nebrojeno puta rekla da to ne čini i, kao drugo, zbog čega je on, njen Sivko, između nje, njegove rođene matere i one, krvoločne vučice ipak izabrao Vučicu?!
Naravno da Sivko na ta pitanja nije znao odgovoriti. Zato je i bio presretan kad je shvatio da ih je jutarnjim buđenjem izbjegao. A da u snu nije dobro postupio, bilo mu je odmah jasno, što pak je i bio razlog za jutarnju ispriku majci.Odsad će strogo poštivati već spomenuti majčin savjet da za nepoznatim tragovima ne smije ići, a što će odmah prenijeti i na ostalu braću. Pomiren time veselo je iskočio ispod pokrivača i izjurio iz kuće.
„Hej, malci, pronašao sam pravila za našu igru tragovi u snijegu!“ pozvao je braću čim ih je ugledao. „Morate čuti što kažu pravila za našu igru “Tragovi u snijegu!”
„Reci, reci, brzo reci!“ sjatila su se braća oko njega. Nedostatak čvrstih pravila igre bio je razlog česte žustre međusobne prepirke. Odlučujuće stvari bile su nejasne pa se nikad nije točno znalo tko je u prednosti, odnosno tko je uistinu pobijedio.
„Dakle, ovako.“ započeo je Sivko čim se braća umiriše. „Prvo i najvažnije pravilo glasi da se nepoznati tragovi ne priznaju.“ značajno je naglasio.
„Ne priznaju se? Ali dosad smo išli za svim tragovima što smo ih pronašli u snijegu! Svatko je išao za onima na koje bi prvo ugledao!“ pobunila su se braća.
„Žao mi je, bila je to pogreška, zato dobro upamtite: tko krene za nepoznatim tragovima isključuje se iz igre!“
„Isključuje?“ zažamorilo se nezadovoljstvom.
„Diskvalificira se!“ važno je Sivku priskočio najmlađi, Zlatorepić. „Tako se stručno kaže u sportu. Zar ne, braco?“
„Jest, tako se kaže, diskvalificira se.“ potvrdio je Sivko i pozvao braću na još jedno upoznavanje s njegovim tragovima za kojima jedino smiju ići. Odmah će ih napraviti u svim smjerovima i u dovoljnom broju kako bi se braća mogla stuštiti niz brijeg i upustiti se u svoju najomiljeniju igru.