Imao je dvije žene, samo dvije, kleo se je, kad istina po čaršiji puče kao ljutim bičem.
Ni sam nije znao kako, tek našao ih obje putem, od posla do kuće pa kako mu baš obadvije zapele za oko to ih obje i prigrlio te pazio i mazio gdje najzgodnije im bijaše svaku, kako reče na intimnoj adresi – u njezinu stanu.
I objema baš u svemu zahvaćao istom mjerom: uredio im i stanove – po istoj šabloni čak jednako ih i ukrasi –krupnom mačkom riđe boje iz istoga legla da mu se kod obje čini kao da je u rođenom domu.
Na ruku mu i porod bio – sinovi na obje strane, oba čudo od djeteta, kao jaje jajetu i oboje pljunut otac, radi čega im i obje majke i jednako ime dale – po brižnome ocu.
I vozali se tako dani i godina već treća prošla kad se braća, trogodišnjaci, sreli u obližnjem parku – svaki već na svom biciklu, istobojnom i iste marke i svaki uz svoju mater, s riđom mačkom ispod ruke.
I igrala se tako djeca – navlas isti ko blizanci pa i majke ruke splele, sretne što se ipak srele kad već dosad nisu, premda ih je dijelila tek jedna kraća tramvajska il’ nešto duža autobusna.
I, naravno, riječ po riječ, hvaleći se jedna drugoj došle i do zaručnika – oca sina jedinoga bez zamjerke s obje strane i bezglasne riječi jer u obje zaručnik, fakat „komad“ – lijep ko slika baš kao na originalu ili možda na kopiji što i nije bilo važno kada obje navlas iste istog časa iskočile iz oba novčanika.
I gotovo je sreća bila da se baš u isto vrijeme, nedaleko, na trećoj adresi, bavio sa novim stanom – sređivao ga po šabloni da mu i u njemu bude kao što je navikao, kao u rođenom domu.
Nije bilo bez razloga – dijete nije mačji kašalj, a evo ga, već na putu – baš sudbinski, opet sin rekli im na ultrazvuku, i to onog istog dana kad istina ova puče i kada u onom leglu (o koje li božje sreće!) svijet ugleda još jedno mače – navlas iste majčine, duge dlake, riđe boje.