Ovijena prividom nade, ukradene nevjerici u bolje sutra, puštam duši na volju.
Neka se pjeni i neka bjesni, neka se otima nemoći i slabosti, neka neugaslim žarom potpaljuje lomaču vječnoga plama bezdušnom svijetu.
Već je nadohvat obelisku i bojim se da će zasjest i na taj tron, zauzeti sunčevo mjesto, uzeti i ono malo što ostalo, tek sjećanjem, na šûm granja (iskorijenjenih šuma), na plavetnilo neba (zakriljenog smogovitim oblacima), na mir mora u bonaci (ne okaljanog smećem), na sigurnost vala u uvali (ostavljene bez ključa), na raskoš boja morskih kamenčića utonulih u skute morskih trava što možda skrivaju i zakrpu za pokidane niti vremena.