Ustoličeno na zemaljskom svodu
umiruje plavetnilom
umrtvljuje sivilom
usrećuje toplinom sunca
uspavljuje sjajem mjeseca
uznemiruje snagom munja i gromova…
Da, to je nebo
no na mom nebu – ništa nova:
zemlje se i dalje okreće u meni neželjenom pravcu
svijetu i dalje teku odbrojani dani
vrijeme više ne radi u korist života
noći više ne služe isključivo za ljubav
davne praznine i dalje ostaju neispunjene…
Uljuljkana snagom lažne nade u bolje sutra
ne prepoznajem više ni njenu suprotnost –
ljudsku aroganciju i izopačenost
bešćutnost za nove ratne pokliče
sljepoću za još jedan sasvim moguć
generacijski trnoviti put naprijed…
Deplasirana pitanja budućnosti
srozane na margine mogućnosti
no ipak pitanje:
što ako svijet ipak opstane
pa i život opet krene uzlazno
a ja
evo
čak i stih ukrah
(ništa nova)
za ovu priču o nepromijenjenim stvarima
uz koje veseli još samo dječji smijeh u mom dvorištu
i zamamni miris netom procvjetale katruže u susjednom.