Tražeći svijet ne tako davnog vremena, zapamćen po ljubavi i empatiji, zavirujem s onu stranu ogledala, gdje današnji, ogrezao u kriminal, ovisnost i dekadenciju, već odavna slavi svoju opstojnost. I pitajući  se,  čime, ipak, onostrano plijeni, odnosno, na čemu ovostrano gubi svoje moralne bitke zavirujem iza ogledala gdje, spotičući se o nepoštenje i okrutnost duše i uzmičući sarkazmu nedobrodošlice ponizno ispod glasa pitam: … a gdje je ljubav, gdje su poštenje, poštivanje i praštanje, gdje su pamet, razum i moral?  No riječi mi u vjetar pa uvučena u vlastita ramena, iz vizure makova zrna, mirnoćom od nijemosti do poniznosti, promatram kako se ti, gubitnici, ili možda, ipak, dobitnici (?) nabacuju, kao fritzbijem, ključevima budućnosti moje i mog pokoljenja.