Tko je taj meštar igre zlokobnih moći, taj neprikosnoveni umješač s likom sveca ili obrazom đavla, ta nevidljivost u imenu Boga, sudbine ili sreće, dobre ili loše karme pred kojom čovjek milostivo sklopa ruke za što manje lude mudrosti ili mudre ludosti kojom ga obasipa?
Tko je taj djelitelj ključeva budućnosti da pred čovjekom čas bokori mirisavog cvijeća, čas trnje i kamenje, nerijetko s bezdanom beznađa što ljudski život vezuje u čvor?
Tko je ipak ta skrivena Providnost čijom voljom neki zauvijek ostaju s uzdahom i izdahom na strujnom krugu, na životnom prostoru niti za milimetar prostranijem od vlastite postelje, na kotačima umjesto vlastitog koraka, s vidom ili sluhom kao grobnom tminom ili tišinom, nerijetko i uz misao što iako blistavija i od iskre sunca ostaje uzletom tek unutar vlastite moždane kore?
Zato i pitanje: tko je taj meštar igre zlokobnih moći kojemu bi se čovjek i za samo trunku čovječnosti više nerijetko i kalvarijski na krvavim koljenima zaputio?