Nije ovo rokerska
nije niti reperska
nije čak ni bijelo-svjetska
već domaća
istinska
u kojoj se riječi splele
da bi rekle što su htjele
a htjele su:
garantiram da nam se mulja (!)
da svijet u propast srlja
da nam stigla nova era
pa će čovjek
il’ kao čovjek
il’ kraćim putem –
s nebodera.
Kat deveti
u tom je smislu
najizglednija etapa:
Al-Kaida i dalje prijeti
led grenlandski se već otapa
Pacifikom tajfuni vrište
uz Indiju monsunske kiše
Kalifornija je požarište
a hram Božji –
grijehodište.
Stoga već na rubu snage
željeniju tražim sliku –
ma i rodna mi je draga
no ipak biram –
Ameriku.
Trump je srećom u povijesti,
nad Bijelom se Biden smiješi
stoga moja i k nebu seže –
možda Bog u nečem griješi?
Ostalo mu od grijeha
tek nešto sitno –
ne ukrasti
reklo bi se
mizerija –
i lopovu ispod časti.
I dok jedno s drugim zbrajam
kostobolja usput steže
rđav znak mi sudba šalje –
crvljiv plijen sam sred njene mreže.
Stog’
pomiren bez ostatka
da se s’ srećom neću sresti
kad najednom u praznom nizu –
natječaj za ceste mesti.
Crknut moral istom skače
pogled hita k kontejnerima
pače
srce kuca jače –
i iskra plam je makar bez dima.
No i plam je za neke druge
nepotizam guši vjeru
gledam hordu
k smeću grabi
a ja grabim –
k neboderu.