Nije ovo rokerska

nije niti reperska

nije čak ni bijelo-svjetska

već domaća

istinska

u kojoj se riječi splele

da bi rekle što su htjele

a htjele su:

 

garantiram da nam se mulja (!)

da svijet u propast srlja

da nam stigla nova era

pa će čovjek

il’ kao čovjek

il’ kraćim putem –

s nebodera.

 

Kat deveti

u tom je smislu

najizglednija etapa:

Al-Kaida i dalje prijeti

led grenlandski se već otapa

Pacifikom tajfuni vrište

uz Indiju monsunske kiše

Kalifornija je požarište

a hram Božji –

grijehodište.

 

Stoga već na rubu snage

željeniju tražim sliku –

ma i rodna mi je draga

no ipak biram –

Ameriku.

 

Trump je srećom u povijesti,

nad Bijelom se Biden smiješi

stoga moja i k nebu seže –

možda Bog u nečem griješi?

 

Ostalo mu od grijeha

tek nešto sitno –

ne ukrasti

reklo bi se

mizerija –

i lopovu ispod časti.

 

I dok jedno s drugim zbrajam

kostobolja usput steže

rđav znak mi sudba šalje –

crvljiv plijen sam sred njene mreže.

 

Stog’

pomiren bez ostatka

da se s’ srećom neću sresti

kad najednom u praznom nizu –

natječaj za ceste mesti.

 

Crknut moral istom skače

pogled hita k kontejnerima

pače

srce kuca jače –

i iskra plam je makar bez dima.

 

No i plam je za neke druge

nepotizam guši vjeru

gledam hordu

k smeću grabi

a ja grabim –

k neboderu.