Ne znam kako svijet izlazi na kraj s komarcima, muhama, smrdljivim martinima i ostalim predstavnicima manjih ili većih letećih čovječjih krvopija – ja ih ne mogu smisliti. Alergična sam na njih, zato i prikraćena za izravni pogled na ljepote rijeka, voda stajaćica, šumovitih krajolika uz koje se gnijezde. Razlog, dakle, opravdan da mi se ne može zamjeriti što sam u svakom trenutku spremna obrušiti se na svu tu leteću zvjerad kad mi se pokuša približiti.
Zasvrbi me ruka i na samu pomisao na njih, baš kao i sada dok s pristojne udaljenosti fiksiram jedan izdanak prilijepljen na unutarnje prozorsko okno. Mogao bi to biti i slon, moja kratkovidost ne uspijeva dokučiti tko je, što i nije važno, znat ću kad ga prilijepim lopaticom što mi je uvijek pri ruci.
Zaštita sprejevima je tak-tak, meni ni jedan ne pomaže, a tak-tak je i gravitacija – žgadija plazi i po staklu, snagom magneta ili naljepnica lijepi se posvuda, hoda stropom spretnije od akrobata na žici.
I baš kad sam krenula lopaticom k oknu – neidentificirana napast je prhnula u zrak. Ne iznenađuje, nije mi zbrisala ni prvi ni posljednji put, no pobjeda će i opet biti moja, ja ću je i ovog puta dočekati.
Kažem naglas, sjednem i čekajući je da se pojavi, razmišljam.
Imaju te, leteće krvopije i sluh, i njuh, nanjuše opasnost na sto kilometara, kao što i ja nanjušim njih, a možda su im i oči kao u onih vanzemaljaca što već tko zna koliko dugo krstare zemaljskim noćnim nebom prateći ili vrebajući Zemlju. Mnogi ne vjeruju u tu priču, no ja bih se i prema njoj držala one: Gdje ima dima ima i vatre. Dakle, ako je istina da postoje te da NL- ovi vrebaju Zemlju, misleći vjerojatno da nama, zemljanima, bolje ide, onda ih treba pustiti među nas pa neka se sami uvjere. U tom slučaju bi, a radi iste stvari, i oni morali pustili nas među svoje za što bih ja delegirala najveće suvremene ljudske krvopije. Ako se gospodi svidi, neka ostanu gore, svi na Zemlji zadovoljni, a ako pak krene po zlu, nama i opet nema problema – za njima na zemaljskom tlu ne bi imao tko žaliti baš kao što ni za ovim, mojim, privremeno odbjeglom, a upravo raščetvorenom lopaticom uplakanih neće biti.