Ubija me vrijeme –
dan bez sunca i sunce kad žari
kad kiša lijeva
kao i snijeg kada ne sustaje
no ipak me najviše ubija vjetar:
nemušt mu huk
ni nalik zavijanju košave
u krošnjama jablanova iz moje ulice
što ih danas zamijenili soliteri.
Ubija me i hodanje –
i uzbrdo
i nizbrdo
i utabanim stazama
i divljim putovima
i u patikama ili obući koja ne žulja –
ne prolazi niti terapijska šetnja.
Ubija me i nemoć –
kad su trgovine zatvorene
kad trebam zubara a on je na godišnjem
ili doktora a lista čekanja nikad kraća od godinu dana
kad nenajavljeno nestane struja
pa mi dizana pogača u pećnici spadne na lepinju.
Ubija me i gužva –
na cesti
u autobusu
na tržnici
u redu pred blagajnom
na pješačkom prijelazu
na bilo kakvom skupu
ne sanjam je ni u krevetu..
Ubijaju me i lašci
kriminalci, pokvarenjaci i spletkari
demagozi, sebičnjaci, političari
najmanje pušači –
samo oni truju samo sebe.
Ubijaju me –
i staračka šutnja i mladalačka buka
osobito nedostatak vlastite čangrizavosti
pa nisam dosadno zanovijetalo
što bi već odavna slistilo sve što me ubija
nego si dopuštam da su mi živci
i danas ugođeni poput violinskih
te u svako doba spremni da se po njima svira.