Ubija me vrijeme –

dan bez sunca i sunce kad žari

kad kiša lijeva

kao i snijeg kada ne sustaje

no ipak me najviše ubija vjetar:

nemušt mu huk

ni nalik zavijanju košave

u krošnjama jablanova iz moje ulice

što ih danas zamijenili soliteri.

 

Ubija me i hodanje –

i uzbrdo

i nizbrdo

i utabanim stazama

i divljim putovima

i u patikama ili obući koja ne žulja –

ne prolazi niti terapijska šetnja.

 

Ubija me i nemoć –

kad su trgovine zatvorene

kad trebam zubara a on je na godišnjem

ili doktora a lista čekanja nikad kraća od godinu dana

kad nenajavljeno nestane struja

pa mi dizana pogača u pećnici spadne na lepinju.

 

Ubija me i gužva –

na cesti

u autobusu

na tržnici

u redu pred blagajnom

na pješačkom prijelazu

na bilo kakvom skupu

ne sanjam je ni u krevetu..

 

Ubijaju me i lašci

kriminalci, pokvarenjaci i spletkari

demagozi, sebičnjaci, političari

najmanje pušači –

samo oni truju samo sebe.

 

Ubijaju me –

i staračka šutnja i mladalačka buka

osobito nedostatak vlastite čangrizavosti

pa nisam dosadno zanovijetalo

što bi već odavna slistilo sve što me ubija

nego si dopuštam da su mi živci

i danas ugođeni poput violinskih

te u svako doba spremni da se po njima svira.