Možda se nećete složiti sa mnom, no osobno smatram da ne bi bilo pošteno da pjesnik ode prije nego ispiše i posljednji stih, kao ni slikar prije nego dovrši sliku, kako ih ne bi zaostale misli, neispisane ili neizrečeni riječi, odnosno neoslikana platna žuljala putem. Jer, štogod mislili, tek i pjesnik i slikar su posebna sorta – ljudska bića izvan okvira svakodnevice s nepresušivim izvorom riječi, vizura i slika pa ne bi bilo pošteno srezati im misli, skršiti pero ili polomiti kist te ih i prije vremena maknuti iz vlastite groteske, travestije, satire, patetike kojoj su posvećeni.