I bez oceanskog bespuća i bez grandioznosti slapova Nijagare čak i bez užurbanog riječnog toka, ja se prepoznah – ja  bijah voda. možda samo kap, no ipak djeličak izvora života što oduvijek ostaje čuvan kao malo vode na dlanu. i već se čuh u šumu izvora, u mrmoru mora, u uzburkanom poju brzaka, potoka i rijeka, vidjeh se u odrazu sunca na blistavom jezerskom staklu, u slici iskričavog leda na granju obasutom injem i čak me bî i u zamućenom špiglu bare o čijem skrivenom životu i opet svjedočili samo živi kreket žaba te mjesečevim sjajem polivena nesklonjiva ljepota barskog irisa. i nije mi bilo ravna u raspršivoj snazi prpošnog slapa kojim letjeh niz vodopad, u nebeskoj mirnoći kojom kao neotkriveni izvor nečujno klizih niz planinske gudure, u odjeku metronomskog ritma zvonkog kapanja s visine, kap po kap – ja doista bijah voda. no taman kad progovori u meni i njen skitalački duh i kada krenuh čergom pare iz stanja u stanje, moja java, oporim grčem istine razbi čaroliju sna i ote me životu vode. ote me tom vječnom trajanju kroz promjene, toj začudnoj neprolaznosti kakvoj se čovjek, eto, ni u snu nadati ne može.